BEOGRAD – Čovjek ne zna koliko je jak sve dok mu to ne postane jedini izbor i dok mu život ne počne zavisiti od lične snage. A nema te fizičke snage koja se može porediti sa silom prirode. Vozeći se Umčarima, kroz koje je prije samo sedam dana protutnjala voda i poplavila sve, shvatam da ljudima koji tu žive trenutno ne može pomoći ništa, osim jake psihe. Sve ono što su cijeli život stvarali, nestalo je za 10 minuta.
Iza vode koja se povukla, ostali su samo uništeni putevi, nanijeto đubre i smrad koji isparava zbog vrućine i širi se naseljem, kao da ovi jadni ljudi nemaju dovoljno muke.
– Šta misliš, da li ova ograda treba da visi ovako ili ne – pita me kroz kiseli osmjeh jedan od mještana, dok pokušava da sredi dvorište.
Kroz Bulevar JNA jedva se može autom, iako se ulica do prošle nedelje mogla pohvaliti širinom i zdravim asfaltom. Sada je sve napuklo, podignuto, a svaki put kad neko prođe, čak i peške, odvali se novi dio ulice i nestane u potoku sa strane.
Ono malo ruža koje su preživjele i koje sad izviruju kroz iskrivljene ograde, zaklanjaju nanosi đubreta. Flaše, kese, grane, trava, blato… vise sa ograda kao pokazatelj do koje visine je voda tutnjala naseljem, piše Telegraf.
Oni koji imaju porodicu van Umčara, poslali su žene i dejcu iz sela, kako bi vratili život u normalu i spasili ono malo što je ostalo od imovine. Pijaće vode nema, osim jedne cisterne u centru sela. I životinje bi pobjegle odavde da mogu, ali ne žele da napuste svoje gazde. Povlače se visoko, na kraj dvorišta, plaše se i one novih poplava.
Bio je dovoljan samo jedan sunčan dan da se voda povuče, pa da mještani tek tad počnu nemoćno odmahivati rukama.
Sreća u nesreći je što voda nije ušla u kuće, ponegdje samo u podrum, ali je s tim moguće izboriti se. Sve ostalo izgleda kao u apokaliptičnim filmovima.