– Cijelu nedjelju sam se svađala sa mužem. A onda sam na telefonu zatekla 14 propuštenih poziva i jednu užasavajuću poruku i shvatila – ništa zbog čega sam se ljutila na njega nije bilo vrijedno ljutnje”.
Ovo se desilo danas. Moj suprug se vraćao kući sa posla. Dobro je, bila je to glupa saobraćajka bez posljedica. U trenutku kada se to desilo ja sam bila na poslovnom sastanku i nesvjesna toga da nemam telefon pri sebi, što je dosta čudno jer mi je mobilni praktično peti ud i ukoliko mi nije nadohvat ruke, počinjem da se tresem od nervoze – počinje priču na svom blogu novinarka i blogerka Liz Petrone, prenosi Žena.blic.rs.
Uglavnom, kada sam ga konačno uzela u ruke ispostavilo se da na njemu imam 14 propuštenih poziva i jednu poruku. Svim velikim slovima pisalo je „NESREĆA, MOLIM TE ODMAH ME ZOVI“, i želudac mi je iste sekunde potonuo do peta, a mozak počeo da vrti najcrnje scenarije. Počela sam da ludim. Neću vam pričati detalje jer oni nisu bitni. Ovo je bitno:
Vidite, cijele te nedjelje smo se muž i ja svađali. Ne oko nečeg konkretnog, već uobičajene svakodnevne prepirke dvoje ljudi koji su u braku, imaju djecu, kuću na kredit, bankovne račune i koji pokušavaju da urede život jedne šestočlane porodice. Uobičajene, životne stvari.
Prva stvar koju sam pomislila bila je: „Isuse, Nick, ako mi umreš dok smo u svađi i još sam ljuta na tebe, stvarno ću te ubiti“. Zanemarimo sad to što je ova moja prijetnja neostvariva, poenta je u tome da bukvalno ništa od svih tih stvari zbog kojih sam bila ljuta na njega nije bilo važno. Ni tada kada sam se ljutila, a kamoli u tom trenutku kada je on slao tu poruku.
Ljudi, život se preokrene u sekundi, to svi znamo ali nekako uporno zaboravljamo i zanemarujemo, što je normalno. Moramo, inače bismo po cijeli dan bili u grču.
Ali danas sam se ja prisjetila toga, i želim da podsjetim i vas.
Ono zbog čega ste ovih dana ljuti? Ne kažem da nije stvaran problem, ali priznajte da nije toliko bitno. Nije nešto čega ćete se sjećati do kraja života. Isparit će vam iz glave već za mjesec dana. A isparilo bi iste sekunde da se, ne daj bože, zaista desi nešto strašno, a vi niste uspjeli da kažete: „Žao mi je. Volim te. Toliko mi je drago što si i dalje sa mnom u ovom užasnom i nesavršenom životu koji gradimo“.
Zagrlite svoje drage ljude malo jače danas. Oprostite im. Nikad se ne zna.