‘‘Skoro pet godina živim u jednoj sobi u kojoj se ništa ne nalazi osim kreveta koji nema čak ni madrac. Da, dobro ste pročitali: u jednoj sobi pet godina! Obitelj i prijatelji mogu komunicirati sa mnom isključivo preko staklenog zida. Istu hranu jedem već šest godina, a isto to vrijeme nisam promijenila ni odjevnu kombinaciju”, navodi u svojoj ispovijesti Amerikanka Amelia Hill, koja boluje od jako rijetke bolesti.
Zbog toga je, prenosi B92, Amelia morala poduzeti drastične mjere kako bi mogla preživjeti.
”Nisam u zatvoru i ovo nije neki socijalni eksperiment. Bolujem od kemijske senzitivnosti (MCS), kao i elekromagnetne hipersenzitivnosti (EHS), a to znači da sam alergična na veliku listu svakodnevnih stvari uključujući parfeme, materijale, plasitku, sredstva za čišćenje, računala i wi-fi tehnologiju”, kaže Amelia i dodaje kako se slobodno može reći da je alergična na 21. stoljeće.
”Jedini način da preživim i imam kakav-takav kvalitetan život jeste da se izoliram od prijatelja, obitelji i vanjskog svijeta”, kaže ova 38-odišnjakinja.
U svojoj ispovijesti, koju prenosi portal Super Žena beogradskog B92, navodi kako su simptomi bolesti počeli sa 15 iako su se pogoršavali s godinama.
”Osjećala bih nevjerojatan umor i bol, a često bih ostajala bez daha. Sve sam to trpjela do svoje 33. godine kada je moje tijelo jednostavno klonulo. Sjećam se tog dana, trčala sam po gradu da pokupim odjeću i namještaj za jedno slikanje. Kada sam se sljedećeg jutra probudila nisam se mogla pomjeriti, nisam mogla govoriti, ni sidati”, kaže Amelia.
Kada su je primili u bolnicu prošli su tjedni dok liječnici nisu shvatili što joj je, a njoj je bivalo sve gore.
”Ne krivim liječnike što nisu postavili dijagnozu na vrijeme. Vrlo malo se zna o mojoj bolesti, usprkos tome što broj ljudi koji pati od ovog stanja nije zanemarljiv”, kaže Amelia i dodaje kako je, budući da lijeka za njezino stanje nema, odlučila se ‘na sigurnu sobu’ o kojoj je čitala. Na nagovor majke, pokušala je.
”Nikada neću zaboraviti dan kada sam se preselila kod nje i ostavila za sobom svoj život. Odjednom, njezina dnevna soba je postala čitav moj svijet”, navodi Amelia u ispovijesti i dodaje kako je prvih 18 mjeseci u sigurnoj sobi bila toliko bolesna da nije ni imala energije ni da se dosađuje.
”Mojoj majci je sigurno bilo strašno jer je ona bila jedina osoba koja je mogla prijeći granicu i okupati me koristeći flaširanu vodu i lavor koji mi je koristio i kao toalet. Prijatelji su me posećivali i s njima sam pričala preko stakla, čak su mi jednom priredili i rođendansku zabavu. I pored toga ja sam bila u depresiji i patila od anksioznosti. Toliko sam bila osetljiva na elektricitet da nisam mogla pričati preko telefona, imati televizor u blizini, a kamoli koristiti internet”, rekla je Amelia i dodala kako je njezin nekadašnji život stiliste izgledao kao ”daleko sjećanje na dane kada je mogla uživati u ljepoti, bojama i raznolikosti vanjskog svijeta”.
Nakon pet godina provedenih u izolaciji, Amelia navodi kako može šetati, pričati, a povratio joj se tek.
”Sada ponekada prošetam iz svoje sigurne sobe do kupatila iz kojeg su uklonjeni svi kemijski proizvodi, parfemi i kemikalije. Da bih kontrolirala simptome moram biti na dijeti koja podrazumijeva da jedem šest osnovnih namirnica za koje znam da mi neće naškoditi. Veliki napredak je što sam uspjela izaći napolje. Roditelji su me provozali u automobilu dvije minute, a ja nisam mogla skinuti osmijeh s lica”, kaže Amelia, koja bi se mogla uskoro preseliti u novu izoliranu kuću koju grade u maminom dvorištu.
”Računalo pomalo koristim, te na Facebook kačim imaginarne statuse o tome gdje bih željela biti u tom trenutku”, kaže Amelia i dodaje kako bi voljela pronaći supruga jer je veliki romantik.
”Najteži dio ovakvog načina života je nedostatak kontakta s ljudima, a ne mogu ni zamisliti da ovako živim zauvijek. Vjerujem da će lijek za ovo stanje uskoro biti otkriven, te da ću moći imati vjenčanje iz bajke”, završila je svoju ispovijest Amelia.