Neodlučna Hrvatica i čitateljka Jutarnjeg lista uputila je pismo kolumnisti i sociologu Bruni Šimleši. Tražila je odgovor na pitanje treba li se razvesti od muža. Pitanje i odgovor prenosimo u cjelosti:
“Dragi Bruno, razveselila sam se kada sam pročitala da možemo postavljati pitanja za tvoju kolumnu. Imam dvoje djece, od 13 i 7 godina, i volim ih najviše na svijetu. Imam i muža, recimo… Zapravo mi je više cimer. Već 10 godina i nismo pravi partneri. Ne sjećam se kada smo spavali zajedno, a ne sjećam se ni nekog ozbiljnijeg razgovora. Funkcioniramo samo oko organizacije doma, obveza, klinaca i to je to. Ne svađamo se, nema povišenih tonova, zapravo nema nikakvih tonova, osim tih konstantnih dogovora oko tekućih stvari. Više mi se čak ni ne da truditi. Nešto smo pokušavali, ali sve je to bilo jadno. I dosta mi je toga. I dalje sam mlada i želim živjeti, a ne samo brojati dane. No opet, klinci su maleni i znam da bi ih rastava pogodila. Kako da znam što napraviti?”, napisala je ona.
Odgovor
“Neodlučna Draga moja,
Naravno da vam ja niti bilo tko drugi ne može reći što raditi. Drugi mogu imati svakojaka mišljenja, ali važne životne odluke uvijek bismo trebali donositi sami. Moja je uloga pomoći vam odvagnuti različite opcije.
Opisali ste situaciju u kojoj se nalaze mnogi brakovi. Neki parovi nisu bili bliski ni kad su se vjenčali, a na brak su se odlučili jer su mislili da je red ili ih je možda “nagovorio” neočekivani dolazak djeteta. S druge strane, mnogi su parovi osjećali bliskost na početku veze, ali nisu to uspjeli sačuvati. Prezaposlio ih je život, možda se nisu snašli nakon dolaska djece, okupirao ih je posao ili su mislili da će se brak nekako sam održavati i da ne moraju ulagati vrijeme i energiju, što je vrlo česta i toksična zabludetina. Ne znam u kojoj ste vi kategoriji, ali vidim da vam je voda došla do grla. Zapravo, to nije dovoljno precizan izraz. Prije bismo mogli reći da se već neko vrijeme utapate u tom braku. Ako godinama nemate nikakvu bliskost, a odustali ste i od pokušaja da se popravi brak, voda je definitivno prešla preko grla.
Obično savjetujem parovima da pokušaju apsolutno sve što mogu da spase brak. Svakako je pametno potražiti stručnu pomoć, a ako vam ne odgovara prvi terapeut, potražite drugog. Ako postoji šansa da se spasi brak, mudro ju je pokušati iskoristiti. No u cijeloj vašoj poruci ne vidim ni trunke vjere da je taj brak uopće vrijedan spašavanja i prema onome što ste napisali, čini se da vas jedino djeca drže u njemu. Dobra je stvar da mislite na svoju djecu i da mislite kako će vaše odluke utjecati na njih. Kada postanemo roditelji, više nemamo taj luksuz da se naše odluke odnose samo na nas. I u pravu ste, razvod će sigurno pogoditi djecu, čak i da sve prođe u idealnim uvjetima. Dakle, čak i da se vas dvoje ponašate maksimalno zrelo pa ih zaštitite od svih nepotrebnih dodatnih udaraca, da se ne svađate preko njih, da im mudro i zrelo objasnite situaciju tako da shvate da nisu ni na koji način odgovorni za razvod, da im pružite svu podršku i razumijevanje kroz to razdoblje, razvod će ih i dalje pogoditi. Ali vjerujem da niste razmišljali koliko ih pogađa i ovakva situacija.
Razumijem da ne želite podijeliti njihovu obitelj, jedinu koju poznaju, ali mislim da si trebate postaviti pitanje kakvu im poruku šaljete ostankom u mrtvom braku. Ako ćemo biti maksimalno iskreni, važno je naglasiti da ih sigurno pogađa i ovakva situacija jer im dajete vrlo nezdravu sliku braka, odnosa, ljubavi… Šaljete im poruku da je u redu odustati od ljubavi, da je u redu pomiriti se s onim što znaš da ne zaslužuješ, da je u redu pristati na mrvice, da se s partnerom ne trebaš ni truditi razviti bliskost, da je mlaki, bezbojni dan najbolje čemu se mogu nadati. U njima stvarate takvu sliku ljubavi i odnosa, a to će im itekako otežati stvaranje sretnih ljubavnih odnosa. Jer nema sumnje da ih pogađa i to što vide mamu i tatu kako se ne vole, ne grle, ne slušaju s uzbuđenjem i strašću. Tako im dajemo izuzetno negativno životno nasljeđe i vjerujem da toga treba biti svjestan. Naravno da se velike odluke ne donose u afektu, da je važno mudro odvagnuti baš sve opcije i trezveno donijeti odluku. Ovdje nema lagane i bezbolne odluke. Što god odlučili, boli će biti. Sretno”, stoji u odgovoru Brune Šimleša, koluminste, sociologa i pisca.