Oni izgledaju kao bilo koja druga majka i dijete, dok šetaju ruku pod ruku poslije škole. Ali između Sarah Smith i njenog osmogodišnjeg sina je mrača tajna, koja prijeti da će ih rastrgati. Naime, Sarah i njen sin imaju istog oca. Njihov, nimalo zavidan položaj, rezultat je zanemiravanja socijalne službe.
Nisu spasili Sarah iz kandži njenog oca. Se*sualno ju je zlostavljao više od 1.000 puta za sedam godina, dva puta je ostala u drugom stanju, a socijalni radnici ignorisali su njene molbe za pomoć.
Prošle sedmice Sarah je dobila 160.000 funti (oko 200.000 eura) odštete od Gradskog vijeća Bradforda. Priznali su povredu dužnosti jer je nisu sklonili iz porodičnog doma.
Danas, u emotivnom intervjuu, ona govori o užasnom djetinjstvu i kako je sa 17 godina pobjegla od oca i završila u još većem užasu.
Nakon bijega, Sarah je upoznala momka, a ubrzo je rodila dijete za koje je vjerovala da je njegovo. Sve dok DNK analiza četiri godine kasnije nije pokazala da je to dijete njenog oca.
Svako jutro isprati sina u školu, a oči joj se napune suzama očaja.
– Volim svog sina, stvarno ga volim, ali teško mi je pravilno se odnositi prema njemu. Svaki put kad ga pogedam, vidim svog oca. Znam da njegovoj sestrici dajem više ljubavi i zbog toga se osjećam krivom, ali ponekad kad pogledam u njega, vrate mi se slike svega što sam proživjela. Ne pomaže ni činjenica da moj sin ima poteškoće s učenjem. To roditeljstvo čini još težim. Moja osjećanja su totalno rastrgana. Samo bih voljela da ima drugog oca – kaže Sarah koja sada ima i kćerku.
Nakon tri godine užasa, Sarah je skupila habrost da kaže mami, ali je bila slomljena kad joj ona nije povjerovala.
U osmom mjesecu 2003. godine više nije mogla izdržati, pa je zaustavila policajca na ulici i ispričala mu svoju tajnu.
Nakon ljekarskog pregleda je stavljena pod zaštitu, a počela je živjeti kod polusestre, majčine kćerke s drugim čovjekom. Njen otac bio je optužen za silovanje. 2004. godine je živjela u dječijem domu.
Međutim, njen otac je bio oslobođen optužbe za zlostavljanje, jer je to teško dokazati, a sljedeći mjesec kad se Sarah vratila u porodičnu kuću počela se samoozljeđivati.
– Kada je tata oslobođen, bila sam slomljena. Sve je bilo uzalud.
Tada je socijalna služba počela praviti strašne greške u procjeni djevojčicine situacije. U roku od sedam dana odvedena je iz dječijeg doma i vraćena u porodičnu kuću.
– Nisam mogla vjerovati. Tata je svima zabranio da razgovaraju sa mnom, a jedan dan je bacio kantu vodu s prozora na mene. Bilo je strašno. Mama je u tajnosti došla posjetiti me. Htjela je da idem kući. Pokleknula sam pod pritiskom.
Manje od dvije sedmice kasnije, bilo joj je dopušteno da se vrati kući. Njeni razlozi su srceparajući.
– Bila sam jako zbunjena. Željela sam da me mama voli i vjeruje mi, a začudo, još sam voljela oca. Kad sam došla kući, natjerao me da mu se ispričam pred cijelom porodicom. Natjerao me da kažem da sam sve izmislila. Učinila sam to jer sam se bojala.
Sarina majka uvjerila je socijalne radnike da njen muž tokom sedmice radi daleko od kuće i da je kod kuće samo vikendom.
No, u martu 2004. Sarah im je rekla da je tata sve vrijeme kod kuće i vratila se u dječiji dom. Međutim, osam dana kasnije vratili su je kući.
Sljedećeg mjeseca je prvi put ostala u drugom stanju. Iako je otac bebe bio njen otac, slagala je da je to nepostojeći dečko, kako bi zaštitila svoju majku.
– Tata je znao da je dijete njegovo, ali me svejedno nazivao prljavom i odvratnom.
Sarah je tada imala samo 15 godina, a u junu je imala abortus.
Njena majka je bila uz nju. Nevjerovatno, samo 12 dana kasnije, socijalni radnici, koji su znali za abortus, izbrisali su je iz registra zaštićene djece.
Napisali su da živi kod kuće i da se bolje slaže s ocem.
Pet sedmica kasnije Sarah je rekla socijalnom radniku da ju je otac opet silovao. U bilješkama, socijalni radnik nije zatražio nikakvu istragu.
Onda se pojavio tračak nade. Jedan socijalni radnik je osjetio da opet treba otvoriti Sarin slučaj.
Između jula i decembra 2004. godine socijalni radnicu su posjetili porodicu 8 puta, ali nisu Sarah odveli iz kuće. Kada su napokon pozvali policiju i pitali o oslobađajućoj presudi, iz policije su rekli da nema sumnje da je Sarina priča istinita.
Unatoč svemu, u decembru 2004. su zatvorili njen slučaj jer su se ‘poboljšali odnosi između oca i kćerke’.
– Nisam mogla vjerovati da su zatvorili moj slučaj. Bila sam totalno zarobljena.
Nakon još jedne godine silovanja i premlaćivanja, Sarah je ponovo ostala trudna sa svojim ocem. Imala je 17 godina, preselila iz porodične kuće u hostel, gdje je upoznala starijeg momka. Uvjerila je sebe da je sin njegov.
Četiri godine kasnije, policija je zakucala na njena vrata. Rekli su da je njena sestra dala izjavu o silovanju i zatražili su DNK testove.
– Policajka mi je rekla i ja sam počela da se tresem i plačem. Dotad sam bila normalna mama. Kad je moj sin rođen, zagrlila sam ga i vidjela novi početak. Ali tata je sve previše zatrovao.
I ona i njena sestra su svjedočile protiv oca, koji je napokon osuđen na 19 godina zatvora.
Danas Sarah ne živi s momkom i pije antidepresive. S majkom razgovara, ali nikad o zlostavljanju.
– Odrasli dio mene vrišti i pita je zašto mi nije vjerovala, dok dijete u meni samo želi da me mama voli.
Boji se budućnosti jer ne zna kako će sinu jednog dana reći istinu…