Među 84 teško ranjene osobe su bili i Ismet Svraka i Mirza Hodžić koji su se još jednom prisjetili kobnog 28. augusta 1995. godine
Današnjem obilježavanju 19. godišnjice od masakra nad civilima kod Gradske tržnice u Sarajevu prisustovali su i brojni građani Sarajeva koji su kobnog 28. augusta 1995. godine, kad je na tom mjestu eksplodirala granata ispaljena sa srpskih položaja na brdima iznd grada, bili kod Gradske tržnice.
Ismet Svraka je došao na obilježavanje da bi, kako kaže, odao počast stradalim sugrađanima i prijateljima. Stajao je, kaže, sa svojim prijateljima kada je čuo detonaciju.
“U trenutku eksplozije bio sam sedam metara od mjesta na koje je pala granata”, prisjeća se stojeći uz pomoć štaka i pokazujući na mjesto na kojem se nalazi spomen-ploča ubijenim Sarajlijama.
“Sav se tresem, trnci me prolaze. Poznavao sam brojne poginule. Dvojica kolega su mi bila tu i pušili smo cigarete. Pola smo ispušili, pola nismo. Obojica su poginula”, kaže Svraka te dodaje kako se teško sjećati tog dana.
Granata, koja je pala tog dana, teško ga je povrijedila i kako kaže, promijenila mu život.
“Izgubio sam lijevu nogu, a od desne noge dva prsta i članak. Ranjen sam i u stomak, bio sam dvije godine nepokretan. Svake godine je sve teže, svake godine sam sve veći invalid”, kaže ovaj Sarajlija.
Prisjećajući se tog dana, Ismet kaže kako je sve djelovalo kao da je u pitanju neki film.
“Stajao sam tu sa prijateljiama, samo sam čuo detonaciju granate, i pao sam. Više ništa nisam čuo. Samo neke zvukove, psovke, dozivanje u pomoć”, kaže Ismet Svraka.
Ne sjeća se kaže, ni kako su ga prenijeli do prvog automobila.
“Kada su me ubacili u automobil, onda sam progledao i do Koševa sam bio svjestan. Osjetio sam da mi režu pantalone, ali nisam vidio, a kad sam se probudio bio sam na intenzivnoj mrezi. Nakon toga sam imao nekoliko operacija. Sada sam na nogama, ali desna mi je noga gora od lijeve sada.”
Nije mu lako ni danas, nakon 19 godina, proći pored mjesta koje je obilježilo njegov život. Kaže da nikada nije prošao, a da nije pogledao na spomen-ploču. Napominje kako je pred Haškim tribunalon svjedočio o masakru u kojem je i sam bio žrtva.
“Bio sam dva puta, u procesima protiv Karadžića i Mladića. U Hagu me pitaju, koliko je bilo metara? Njima je važno koliko je bilo metara, interesuje ih je l’ bilo 7 ili 10? Ja nisam mjerio, ali danas-dan ja mogu pokazati gdje se to desilo. Hoće da kažu da je ovo bio građanski rat. Nije bio građanski rat, jer ja jedan sat nisam nosio pušku u ratu. Ovo je bila agresija, ovo je bio genocid”, zaključuje Ismet i napominje kako sjećanja na ovakve i slične događaje u Sarajevu nikada ne smiju nestati.
Ismet je jedan od 84 osobe koje su tog augustovskog dana teško ranjene. Na sjevernom ulazu u Gradsku tržnicu ranjen je i Mirza Hodžić, u obje noge. Kaže da nije slutio da šta će ga tog dana zadesiti.
“Ja sam došao ovdje i htio sam da se informišem o dženazi, jer mi je rođak preselio i htio sam da vidim kada je dženaza. Došao sam tada tu i desilo se to što se desilo”, kaže Mirza i dodaje kako su mučna sjećanja na taj dan.
“Ne sjećam se ničega. Samo po slikama i snimcima sam vidio kasnije gdje sam ležao. Ja sam bio pola metra od granate koja je pala. Oko mene je bio masakr”, sjeća se Mirza.
Kaže kako je mjesto na koje je pala granata tog dana, dio njega.
“Prođem tuda često, to je dio mene. Ali, našao sam snage uz porodicu i prijatelje da to premostim i da krenem dalje u život.”
Dodaje kako je važno da se mjesta stradanja civila obilježavaju kako se ratna stradanja Sarajlija u opkoljenom gradu od 1992. do 1995. godine nikada ne bi zaboravila.
“Dobro je da se obilježava, da se to ne zaboravi, ali vidite i šta se dešava u svijetu. Imamo oružane sukobe i masakre? Zašto? To je dno svijesti, to je ono što je tuga čovječanstva”, kazao je.
Prekoputa sjevernog ulaza u Tržnicu i mjesta na kojem je granata ubila 43 Sarajlija nalzi se elektroservis “Tesla” čiji je vlasnik također bio teško povrijeđen u eksploziji granate 28. augusta 1995. Nebojša Trebić, vlasnikov sin, kaže kako je tada samo sudbina spasila njegovog oca od sigurne smrti.
“On je tog dana bio u radnji i došla je mušterija koja je donijela fen za kosu da joj popravi. On je zamolio da ode i da dođe kasnije kada ja budem tu i ona je otišla. Njemu je ispao jedan šaraf i on se nagnuo da ga dohvati, i tada je pala granata. Imao je tu sreću, jer da je on ostao uspravan, ne bi preživio”, kaže Nebojša.
Minobacačka granata ispaljena sa agresorskih položaja iz pravca Trebevića eksplodirala je kod sjevernog ulaza u sarajevsku Gradsku tržincu i na mjestu ubila 43 Sarajlija, a teško povrijedila 84. Ovo je bio posljednji masakr nad građanima opkoljenog Sarajeva tokom opsade 1992.-1995, nakon čega je uslojedilo bombardovanje od NATO snaga položaja bosanskih Srba oko Sarajeva, što je bio jedan od preduvjeta za početak mirovnih pregovora u SAD-u koji su ishodili potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma i deblokadom grada.