U Prijepolju više od jednog vijeka opstaje kovačka radionica porodice Musić, jedna od rijetkih u Limskoj dolini, a i šire koji se bavi ovim poslom.
Usluga kovača je ranije bila potrebna svakom, pogotovo ljudima na selu. Nekada su svakodnevno iz kovačkih radionica odzvanjali udarci čekića po kovanom gvožđu, danas se rijetko čuje ovaj prepoznatljiv zvuk. Postojanje pojedinih kovačkih radnji pokazuje da pomenuti zanat nije zaboravljen, kovači sada rijetko prave potkovice.
Umesto njih kuju ograde, proizvode dijelove za traktore i poljoprivredne mašine.
“Radim, radim, stanen ovako vele i odmaram. Pa nešto posmatram i računam kad će ko da mi dođe, kad sam kome rekao šta da uradim”, počinje svoju priču reporterskoj ekipi Anadolu Agency (AA) prijepoljski kovač Alija Musić dok pokazuje kako provodi radni dan i ne broji udarce čekićem u užareno gvožđe.
Alija je danas u sedmoj deceniji života, u punoj je snazi i ne posustaje sa radom. Zanat je izučio od svog oca Fejza koji je bio samouk. Živi i radi sa suprugom Kimetom, dvojicom sinova Muhidinom, Munirom i unucima.
„Babo radio do kraja života. Kad sam mali bio sa njim sam radio, slušao ga. Nije imao šegrte, nije bio u mogućnosti da plaća. Radio nešto sam, što nije mogao pomagao sam mu. Bio sam mu i šegrt i pomoćnik, i sve… Porezi bili veliki, nije imao računa da plaća šegrte“, prisjeća se rahmetli oca Alija Musić.
Poznati kovač ističe da, bez obzira koliko ovaj posao bio fizički težak, voli ga. Kaže, isto je onako kako mu i otac, s kvalitetom rada i proizvoda dobio povjerenje kod mušterija.
“Što god ko voli da radi lako se da i naučiti. Nikada nisam imao problema sa mušterijama uvijek su bile zadovoljne, a ja sam možda nekad nezadovoljan, po neko odnese pa neće da plati, pa im to nekad i oprostim“, rekao je Alija.
Ovaj dugogodišnji zanatlija od metala kuje, pravi i popravlja sve poljoprivredne alatke, od konjskih potkovica, preko motika i kovanih ograda do dijelova za traktore. Potkovice sve manje pravi jer je sve manje konja i volova, i zato se, kako kaže, sve više traže dijelovi za poljoprivredne mašine pa posla opet ima.
Alija je od kovačkog zanata školovao svoje šestoro djece i dok su ona bila na studijama u pomoć je pristizala supruga Kimeta.
[wonderplugin_slider id=”943″]
Priča da je morala da pripomogne jer ovaj posao ne može da radi jedno.
„Nema ko da mu pomogne, on ne može sam, Pomogla sam mu koliko sam mogla. Ne volim da je sam u kovačnici, ništa me mrzilo nije da mu pomognem”, priča Kimeta i kaže da su i mušterije koje su se zadesile tu nudile su se da je zamijene, ali Alija nije dozvoljavao jer su imali potpuno povjerenje da jedno drugo neće povrijediti.
Kimeta kroz šali priča da su mušterije često znale da kažu kažu i pitaju “blago Aliji za svoju ženu kad takvu ima, naše ovako da pomognu neće“, “Kako smiješ da ti žena tuče, ima li šta po prstima?”
Profesor fizičkog vaspitanja u Tehničkoj školi Alijin sin Munir je već iskusan kovač, odlučio se ovaj stari zanat prenosi sa koljena na koljeno. Priča da su kovačka vatrica i miris gvožđa bliže srcu. Mladić snažnih ruku sa osmjehom na licu svoj radni dan započinje u maloj prizemnoj radionici udarajući po nakovnju čekićem od pet kila.
Kao dječak od pet-šest godina zavolio je kovački zanat i kako kaže “ljubav oblikovanja metala” je kod njega preovladala i nastaviće “očevim i đedovim stopama”.
“Oblikovanje metala je jedna vrsta umjetnosti. Svi Musići su se uglavnom i ranije bavili ovim zanatom. Zanat je pred izumiranjem. Nadam se da će jedan od mojih dvojice sinova to nastaviti, barem da mu bude hobi”, navodi Munir i dodaje da mu ne smeta što je spojio posao profesora fizičkog vaspitanja i kovača.
U Limskoj dolini su najpoznatiji, dosta Bjelopoljca, Pribojaca, Varošana dolazi kod njih. Munir je ispričao da u narodu postoji vjerovanje da kovači donose snagu.
„Ima jedna anegdota, da za novorođenče koje je slabašno u prvim danima, da kovač treba da napravi britvu (čakiju), metalni dio od stare kose, a ručka od rogova ovna. Treba da mu se prišije za kapicu. Vjerovanje je da je to majstor trebao da radi uveče bez odjeće, zbog čistoće vjerovatno. Vjeruje se još da voda u kojoj se kali metal ima neka ljekovita svojstva“, kazao je Munir.
Najmlađi od kovača je Anid, Muhidinov devetogodišnji sin, počeo je da radi sa babom od svoje sedme godine“.
“Najmlađi sam kovač ovdje. Kad porastem imaću namjeru da se bavim ovim poslom“, kaže Anid i dodaje da u radionici rade sve vrste sječiva, noževa, sjekira, makaza, kosnih alata, potkovica…
Mušterija Milivoje Jakšić kaže da je sa Musićima stari porodični prijatelj i da finalni proizvod majstora Musića iz Kaćeva govori sve.
„Obilazio sam još majstora u Prijepolju i dalje, ali on (Alija) je jedan od najčuvenijih , u okolini ako ne i dalje“, rekao je Jakšić.
U razgovoru za Anadolu Agency kovači iz porodice Musić poručuju da se od zanata može živjeti ali ne i obogatiti i da bez obzira na to neće dati da kovački zanat zamre.