Još od Požarevačkog mira 21. jula 1718. godine, potpisanog između Venecije, Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva, zna se gdje je granica i tu nikakve dileme nema. Pa, kada su Turci bili u najjačoj snazi, stotinu puta bi promislili prije nego bi i pokušali prijeći granicu ovdje u Jovićima ili prijeći preko znamenitog Jovića Mosta.
I sada, gotovo tri stotine godina poslije, hoće razdijeliti naš zaseok. I to kako?! Potezom pera, ne poštujući katastarske knjige, državničke sporazume i samo stanje na licu mjesta.
Čini nam se da neko iz Zagreba i ne zna gdje su Jovići, pa nam sada dovode probleme pred vrata. Ali to neće ići tako, jer se mora poštovati pravo i detaljno na licu mjesta utvrditi činjenično stanje. Borićemo se svim pravnim sredstvima, pa makar morali pred međunarodne institucije, ali ne damo da nam se dijeli naš zaseok, da nam soba bude u Hrvatskoj, a kuhinja u Bosni i Hercegovini. Ili, još gore, da smo na ničijoj zemlji.
Rezime je ovo protestnog skupa mještana zaseoka Jovići-Domići u Vinjanima Gornjim kod Imotskog, udaljenog oko 250 metara od pogranične stanice između Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Naime, okupili su se kako bi izrazili ogorčenje na pokretanje postupka hrvatskih vlasti koje namjeravaju izgraditi granični prelaz tačno po sredini zaseoka, među kućama, dvorištima, poslovnima prostorima i devet njihovih kuća, u kojima žive decenijama, i ostaviti ih na ničijoj zemlji.
– Prije nekog vremena banuli su u naš zaseok neki stručnjaci iz jedne splitske firme. Rade ljudi posao za naručitelje iz Zagreba, valjda za neka ministarstava ili institucije zadužene za razgraničenje i definiranje granice sa susjednom Bosnom i Hercegovinom. I tako nam pokazaše papire, mape, gdje bi se gradio granični prijelaz, rampe, pogranične uredske prostorije. Kada smo vidjeli te planove, umalo se nismo onesvijestili.
Recimo, rampa ulazi debelo u moje dvorište, odvaja mi poslovni prostor od ulaznih vrata u kuću, ruši mi kameni zid sa željeznom ogradom oko kuće. Da bih prešao pet metara od kuće do poslovnog prostora, trebam prvo ući u Bosnu i Hercegovinu, pa preko granice i danas-sutra Schengena ući u Hrvatsku, pokazati dokumente i onda doći do poslovnog prostora. Mome susjedu Bori bilo bi još gore. Granična rampa ide mu ravno preko dvorišta, siječe ulazne stepenice metar od ulaznih vrata u kuću.
Sve u svemu, devet kuća našega zaseoka našlo bi se na ničijoj zemlji, pa bi suseljani trebali dnevno prelaziti na desetke puta iz jedne države u drugu, da bi normalno mogli živjeti. A zamislite činjenicu da od tog njihova zamišljenog i planiranog prijelaza ima punih 250 metara do sadašnje točne granične crte, gdje se nalazi i prava državna granica i gdje je rampa, naša zastava i zastava Europske unije.
I poznati međni kamen, stavljen još za vrijeme Požarevačkog mira, udaljen je 200 metara od naših kuća. I tu je granica. Zašto na tom prostoru ne prave rampe i objekte, već ulaze u samo srce zaseoka? Nevjerojatno! – kaže Ante Jović, jedan od Jovića kojem novi granični prelaz dolazi pred prozor spavaće sobe.
– Nećemo mi pristati, budite sigurni. Pri sastavljanju zapisnika, a nakon obilaska te ekipe iz Splita, jasno smo kazali da se tome protivimo i da izvole poslati stručnjake na sam teren, pa ćemo im kazati gdje je prava granica. Prvi predsjednik RH dr. Franjo Tuđman i Alija Izetbegović još su 1997. isto tako imali dogovor oko granice. Taj sporazum nije ratificiran, ali jest onaj iz 2005. godine i tu dileme nema gdje se nalazi granica – kaže Milan Jović.
– Mogu kazati da je sve ovo u neku ruku i smiješno i tužno. Jer da se to ozbiljno radi, onda bi se lijepo izišlo na teren, vidjeli bi se katastarski izvodi, vidjelo stanje na terenu i tek onda krenulo u pravo razgraničenje, samim time i odredilo lokaciju budućega graničnog prijelaza. Ovako se u ljude uvukao strah, nelagoda – priča Bikan Jović, čija su kuća i dvorište, samo srećom ostali u Hrvatskoj, za razliku od pet metara udaljenih kuća prvih komšija, Bore i Ante.
Sigurno je da Jovići neće posustati, krenuće u pravnu bitku za svoj vjekovni životni teritorij, jer su bili od pamtivijeka i ostaće u Hrvatskoj. To im niko, kažu, neće moći osporiti.