[wonderplugin_gallery id=”395″]
Možete osjetiti miris zajednički dom za sve u skloništu za pse u Tianjinu, na sjeveroistoku Kine prije nego što ga i vidite. Kiša je upravo prestala da pada, a miris koji dopire iz mjesta na sjeveroistočnom rubu grada mješavina je ustajalog izmeta i mokrog psa.
Oko 200 pasa nalazi se u ovom prihvatilištu. Jedan mršavi, kvrgavi džukela osim bijele dlake na nogama i glavi potpuno je ćelav. Drugi ima gusto, mat krzno i žute polomljene zube.
A onda sa kesom pilećih krilca dolazi Yang Xiaoyun, 66-godišnja vlasnica skloništa. Repovi počinju da mašu i psi hrle prema njoj, dok sljedećih pola sata ravnomjerno raspoređuje hranu kako bi bila sigurna da niko ne ostane gladan.
Lucky
Tu su i zdjele sušene hrane i vode koje su stalno na raspolaganju.
“Oni su moje bebe”, kaže Yang.
Da nije njene nevjerovatne ljubavi i posvećenosti, svaki od ovih pasa bio bi pojeden na tzv. festivalu mesa koji se održava u Yulinu, 1.500 km jugozapadno od Tianjina. Tamo se i do 10.000 pasa, i nešto mačaka, ubije i skuha na godišnjem događaju koji se obilježava kao ljetni solsticij. Ova tradicija izazvala je ogorčenje širom svijeta, piše Daily Mail.
No, iza slika koje izazvaju bijes, nevjericu i tjeskobu, postoji jedna tiha junakinja. Yang je život posvetila tome da kupi što više pasa na festivalu, a zatim im pronađe novi dom.
“Ovo je Lucky, prvi pas kojeg sam spasila iz Yulina ove godine”, govori dok u naručje uzima mješanca terijera.
“On me koštao 800 juana (82 funte) i bio je u malom kavezu od bambusa koji je bio velik koliko i on sam. Kada sam ga našla ljudi su ga udarali kao da je fudbalska lopta. Da to nisam uradila bio bi pojeden. To je razlog što se zove Lucky”, govori Yang.
Njena odlučnost da spasi životinje počela je kada je iz 1995. iz jarka u Tianjinu spasila macu. Sedam godina kasnije, u gradu je otvorila sklonište za pse.
Kako je bila učiteljica književnosti te bila udana za muža koji je radio u vladi, imala je ugodan život. No, 2006. je prodala dvije porodične kuće kako bi finansirala izgradnju skloništa.
Muž joj je umro 1995, a prodaja kuća nije išla glatko, jer njen odrasli sin morao gledati kako mu odlazi nasljedstvo zarad skloništa za pse. Nakon što je prodala kuće, nisu razgovaral tri godine.
“Tokom godina živjeli smo razdvojeni. Ja sam živjela na intant rezancima i krastavcima. Bila sam previše zauzeta brigom za 700 pasa koji su trebali da budu skuhani”, goviri Yang, brišući suze s lica. Jedina utjeha bilo joj je pisanje pjesama.
Spašavanje
Dobavljači pasa u Yulinu optuženi su za barbarski tretman prema životinjama, a oni koji žele da ih kupovinom spasu, moraju izdvojiti velike svote novca.
Tako je prošle godine gospođa Yang potrošila 150.000 juana (15.400 funti) na kupnju oko 300 pasa i nekoliko desetina mačaka.
Kaže kako ne zna tačno koliko pasa je spasila tokom godina, procjenjuje da se radi o desetinama hiljada.
Kaže i to da ne žali što je odustala od lagodnog života zarad dobrobiti životinja. Sada je smještena u blizini skloništa, tako da su joj psi uvijek na dohvat ruke.
“Iako je moja porodica trpila, spasila sam mnogo života. Moj sin me napokon podržava sada kada je vidio koliko sam posvećena. Ja ne mogu živjeti bez pasa. Život je kratak, a svi mi bi trebali činiti što više dobrih djela. Vjerujem i da bi me moj muž podržao u pvpme što radim. Ponosna sam na sebe”, dodaje Yang.