eodora Marinković kaže da je njen tata Velimir Marinković otišao u rat 1991. i da je lider radikala Vojislav Šešelj obećao da će pomoći da se pronađu njegovi posmrtni ostaci Otac Ivana Marinkovića, Velimir, poginuo je na ratištu u Slavoniji 1991, kada je učesnik “Parova” imao samo 12 godina.
Zvanični datum kada je ubijen nije poznat. Ipak, porodica 13. decembra obilježava godišnjicu njegove smrti. U razgovoru za Kurir Ivanova sestra Teodora kroz suze priča kako su izgubili roditelja kad im je bio najpotrebniji.
– Tata je u novembru 1991. otišao na ratište u mjesto koje se tada zvalo Ćeralije, a danas je to Mašićka Šagovina. Otišao je svjesno, kao dobrovoljac. Znao je šta ga čeka i da se neće vratiti živ. Upucan je sa jednim metkom. Srpska radikalna stranka je tada brinula o svim porodicama, a tata je znao da će, ako se ne vrati živ, imati ko da nam pomogne. Tako je i bilo – priča Teodora i dodaje da je Vojislav Šešelj obećao da će pronaći posmrtne ostatke njenog i Ivanovog tate. Ona se sjeća njihovog posljednjeg porodičnog okupljanja.
– I danas zaplačem kad se toga sjetim. Tog jutra krenula sam u školu. Tata me je pozvao da mu sjednem u krilo. Pomilovao me je po kosi i saopštio da odlazi. Rekao mi je da brata i mene mnogo voli. Poljubili smo se i oprostili. Mama mu je slala pakete, ali taj posljednji nije primljen. Za Novu godinu, 31. decembra 1991. Ivan, mama i ja smo bili sami u stanu kad je zazvonio telefon. Dobili smo poziv iz SRS. Rečeno nam je da se tata vodi kao nestalo lice. Bio je to najgori dan u mom životu – sjeća se Ivanova sestra. Ona pamti i taj trenutak kad joj je otac ubijen.
– Rekli su nam da je s neprijateljske strane napravljena zasjeda. Otac je krenuo da spasi nekoliko porodica koje su Hrvati zarobili i više se nije vratio. Brata su prošle godine pozvali iz vojne policije da gleda slike na kojima se vidi kako su nam oca držali u kavezu – kaže Teodora.
– Oboje smo teško podnijeli gubitak roditelja. On je izgubio mušku figuru, otac ga je vaspitavao da bude fer i korektan, učio ga je kako da se brani. Ivan ne voli batine i ne bi mrava zgazio. Tata ga je vodio na utakmice, razgovarao s njim. Znam da bratu mnogo fali otac i da bi sve dao na svijetu da je sad sa nama – završava Teodora..