Šta nam je u Hrvatskoj smetalo? Od kuda da krenem? Hrpa uhljebljenih koje privatni sektor hrani da bi se igrao pasijans, visilo na a na slobodu pušta pedofile, ubice… Političari koji se bave sami sa sobom, svojim foteljama. Branitelja i svih mogućih na Facebooku… Čast izuzecima jer se i takav mora naći da ipak odradi bar neki dio posla. Pravosuđe koje se bavi Medom, povlastica koje društvo treba platiti (vjerujem da će povrijeđeni sada komentirati kako su se borili za mene pa da odmah odgovorim da se za mene se borio moj otac koji nije tražio nikakve povlastice). Korupcija, vezisti pod tim mislim od veze za doktora, za vrtić…. Inače si uvijek zadnji poput nas. U svemu. I još ti se smiju. Nije da nismo imali vezu. Jednostavno ne želimo funkcionirati tako. Mogli bi nabrajati u nedogled. A ono najstrašnije je stanje uma Hrvata: ‘Meni je dobro, nije se dogodilo meni, nemoj se s tim zamarati…’ I onda shvatiš da ne želiš odgajati djecu u takvoj nezdravoj sredini i jednostavno odeš, pojasnila je Marijana koja se sa suprugom Goranom i dvoje djece otisnula iz Zagreba u močvarni irski grad, grad buntovnika kako historiju piše o Corku.
Šest godina žive ondje i kažu da uživaju.
– O odlasku smo razmišljali dugo, vagali za i protiv. Za Irsku smo se odlučili prvenstveno zbog jezika. Onda Cork jer taj dio Irske ima najviše sunčanih dana i nije tako velik kao Dublin. Iskreno, nije nam bilo toliko bitno gdje idemo, samo da odemo i da je obitelj zajedno. Nismo se posebno pripremali. Samo smo prikupili sve dokumente za koje smo mislili da će nam trebati i krenuli. Goran je otišao prvi, da nađe smještaj, posao, vrtić, školu…. Dvoje djece (u tom trenutku 2,5 i 4 godine) i ja stigli smo nakon tri mjeseca. – priča Marijana.
Kako ljudi ovdje vole reći, njima nije bilo nužno da napuste zemlju jer su bili poduzetnici i pristojno su zarađivali za balkanske uslove.
– Mi smo mogli živjeti od toga što smo zaradili, no problem je bila naplata. Posla ima i previše ako poslije ne tražiš da se faktura plati – nasmijano će Marijana. U Irskoj žive samo od Gordanove plaće, a bolje im je nego s dvije hrvatske.
– Suprug radi u struci kao Landscape gardener, a ja sam home carer, ili domaćica po našem. Ovdje su vrtići skupi pa većina plaće ode na vrtiće, babysitterice itd. Posao se nađe brzo, pogotovo ako imaš iskustva i znaš raditi. Smještaj je već druga priča. Jako je teško naći pristojan smještaj po pristojnoj cijeni. Potražnja je ogromna tako da se nagledaš svačega po pretjeranim cijenama. Ali i to se na kraju završi i onda si na konju – kaže Marijana. I oni primjećuju kako je u Irskoj sve više Hrvata.
– Sve više čujemo hrvatski po trgovinama, kafićima… ali ne pratimo to baš previše. Dosta ih dođe, ali se i vraćaju. Pogotovo mlađi. Oni s djecom ostaju – pojasnila. Svoje slobodno vrijeme uglavnom koriste za druženje s prijateljima.
– Tu se družimo s tri porodice. Obuhvatili smo cijelu Hrvatsku: Zagrepčani, Slavonci i Dalmatinci i super nam je. Rođendani, vikendi, praznici… Plaže (samo za sunčanje), izleti, roštiljanje, ponekad pub… S djecom često posjećujemo muzeje i razna događanja po Corku i okolici. U Hrvatskoj smo si mogli priuštiti manji dio toga – priča Marijana.
Život van granica za njih nosi samo jednu manu no i ta je premostiva.
– Mana napuštanja zemlje je definitivno porodice i prijatelji koji ostaju u Hrvatskoj, iako je u današnje vrijeme lakše uz internet i sve mobilne aplikacije. Čak se i kahvica s mamom popije. Sve ostalo, što se nas tiče, je prednost – dodala je.
A koliko ih prihvaćaju kao tuđince u svojoj zemlji pojašnjava.
– Irci su ljubazni, srdačni, veseli, pristojni… Znate li koju riječ irska beba prvo izgovori? Sorry! Imaju stav da su i oni uvijek iseljavali i bili prihvaćeni tako da se i oni tako ponašaju prema svojim doseljenicima. Nikad nismo doživjeli ružnu riječ ili pogled. Uvijek će pozdraviti, započeti razgovor, pomoći ako mogu – priča s vidnim oduševljenjem.