“Nermineee, hajde dolam! Ja sam dolamo, slobodno kod Srba! Svi hajte!“ Snimak na kojem zarobljeni Ramo Osmanović, okružen naoružanim srpskim vojnicima, u julu 1995. godine, nakon pada Srebrenice, doziva sina Nermina i ostale da se predaju Srbima, obišao je cijeli svijet.
Nije poznato je li se Nermin odazvao na pozive svog oca Rame, ali se zna da im se od tog 13. jula gubi svaki trag. Njihovi posmrtni ostaci pronađeni su u različitim masovnim grobnicama 2009. godine. Nerminovi u masovnoj grobnici u Snagovu kod Zvornika, a Ramini u Zelenom Jadru kod Srebrenice.
Za njih dvojicu zna cijeli svijet, ali o njima najviše misli Saliha Osmanović (62), supruga rahmetli Rame Osmanovića i Nerminova majka. Živi u selu Dobrak, oko 45 kilometara udaljenom od Srebrenice, a s njom smo razgovarali uoči 21. godišnjice genocida.
Smrt drugog sina
Vodič nam je bio Mesud Mustafić, sekretar Udruženja „Prosvjetitelj“, koji je Salihi uručio ramazanski paket. Saliha se u svoj Dobrak, koji pripada mjesnoj zajednici Skelani, vratila prije pet godina.
Dok smo sjedili ispred njene kuće, u rukama je držala uramljene fotografije supruga Rame i sinova Nermina i Edina. Nermin je nestao poslije 11. jula, a Edin je poginuo 6. jula u Srebrenici od granate. Nermin je imao 19, a Edin 18 godina.
– Gdje god sam, na njih mislim. Jedino kad spavam, ne mislim na njih. To me povuklo da se ovdje vratim – govori nam Saliha Osmanović.
Prije rata, kaže, dobro se živjelo, djeca lijepo učila, imali traktor, automobil, kuću.
– Prije rata Ramo je radio u Beogradu, u firmama „Hidrotehnika“ i „Mostogradnja“. Bio nekad i na terenu u Tunisu, Alžiru. Nekako pred sami rat Ramo imao slobodnih dana, naradio, pa došao kući. Djeca su išla u školu, Edin bio 8. razred osnove škole u Skelanima, a Nermin išao u 1. razred srednje škole u susjednoj Bajinoj Bašti. Jednog dana komšija Slavko nam došao i rekao da Nerminu treba propusnica za prelazak preko mosta u Bajinu Baštu. Ramo nije dao Nerminu u školu. Dva dana nakon toga krenula je vojska iz Srbije i počeli su pucati. Pobjegli smo preko šuma u Osat, a kasnije ćemo doći u Srebrenicu – priča Saliha.
Pitali smo je i kako se osjećala kada je prvi put gledala snimak na kojem njen suprug Ramo poziva sina Nermina i ostale da se predaju Srbima.
– Teško, bolno – kaže, a onda duboko othukne.
Pa zašuti. Na snimku je prepoznala i jednog komšiju Srbina koji danas radi u policiji u Srebrenici. Prije snimka vidjela je svog Ramu u novinama. Djever joj pokazao novine dok su živjeli kao prognanici u Jasenicama kod Srebrenika.
– Kad sam ga vidjela u novinama, mislila sam i nadala se da su živi i on i Nermin. Kasnije, vidim, nema ih. Nisu se spasili, i njih su ubili dušmani – kazuje Saliha.
Posljednji put je Ramu i Nermina vidjela 11. jula, kada je Srebrenica pala. Ona je krenula prema Potočarima, a oni preko šume.
– Mi smo tog dana još bili u šoku, jer nam je samo prije nekoliko dana od granate poginuo mlađi sin Edin. Kad smo se rastajali, samo mi je rekao: Saliha, idi ti s narodom u Potočare, a ja i Nermin ćemo preko šume – kaže ona.
Ramo i Nermin ukopani su u Potočarima, a Edin u Kazanima, u Srebrenici. Saliha je borac, uprkos golemoj tragediji, ne predaje se, živi u svom Dobraku, sama u kući, bez muške glave.
Pitala Mladića
– Dobrak je lijepo mjesto, ali nema naroda. Srbija nas pobila i poklala. Nas od Srbije samo Drina dijeli. Insan, kad kokoši kolje, bira: ovu hoću, ovu neću, ovu hoću, ovu neću, a oni sve redom klali – priča nam.
Bila je i u Hagu u svojstvu svjedoka protiv ratnog zločinca Ratka Mladića. Na sudu u Hagu, kako nam ispriča, javno je pitala Mladića da li on jede, spava, grize li ga savjest zbog onoga što je uradio. Bila je Saliha i na suđenju u Beogradu, išla je na nekakve međunarodne konferencije u Londonu, Francuskoj. Navikla je i s novinarima.
– Rekla sam im svima da nas je međunarodna zajednica izdala – kaže Saliha.
Student iz Saudijske Arabije uplatio joj hadž!
Saliha Osmanović ove će godine na hadž, priča nam.
– Često mi dolaze nekakve ekskurzije, grupe, njih sedam-osam, budu sahat-dva, popričaju sa mnom i odu. Jedna profesorica iz Amerike nekoliko je puta dolazila kod mene. Prošle godine s njom u grupi studenata bio je i Ahmed, koji je iz Saudijske Arabije. On me pitao bih li išla na hadž. Ja mu velim: ”Bih, sinko, jašta bih, ali nemam ja para, od ovog što primam, ne mogu sebi platiti hadž.” Onda je on rekao da će sa svojom porodicom finansirati moj odlazak na hadž – kazuje Saliha Osmanović.
Ahmed je održao obećanje i uplatio za Salihin odlazak na hadž. Još prošle godine trebala je ići, ali se zakasnilo pa će tek ove godine krenuti da obavi petu islamsku dužnost. Saliha je zahvalna i Ahmedu i profesorici iz Amerike. Kako kaže, zahvalna je prvo Allahu, dž. š., pa onda svim dobrim ljudima.
Od Hasana Hasanovića, uposlenika Memorijalnog centra u Potočarma, saznajemo da je Amerikanka o kojoj je Saliha govorila zapravo Ann Petrila, profesorica na Univerzitetu u Denveru, država Kolorado, koja već nekoliko godina dovodi svoje studente u Srebrenicu.
Ubijeni otac, sinovi i unuci
O zločinu koji je počinjen nad Bošnjacima Dobraka svjedoče i razrušene kuće i spomen-obilježje na kojem su ispisana imena svih žrtava ovog naselja, a bilo ih je čak 93. Najmlađe žrtve su braća Adis i Enis Bajramović, koji su imali tek 11 odnosno 13 godina kada su ubijeni. Tragična je sudbina i familije Osmanović. U Srebrenici su ubijeni Ramin otac Omer, amidža Muhibija i brat Dževad.