Džek Jufe preminuo je prije nekoliko dana od raka u bolnici u San Dijegu u dobi od 82 godine, 18 godina nakon što je umro njegov identični brat blizanac Oskar Štor.
Sudbina se a njima dvojicom poigrala skoro do nivoa grotesknog, jer riječ je o braći, po ocu Jevrejima, od kojih je jednoga životni put naveo u Kibuc u Izraelu, dok je drugi iz Drugog svjetskog rata izašao kao zadojeni nacista.
U životu su se sreli samo dvaput, istovremeno su se i mrzili i voljeli, a frapantne sličnosti uprkos potpunoj odvojenosti, i danas fasciniraju psihologe širom svijeta.
Rodili su se na Trinidadu u Port of Spainu 16. januaru 1933. To što im je otac Jozef bio Židov, a majka Elizabet Njemica katolkinja, nije igralo nikakvu ulogu u tome što su im se roditelji razveli kad im je bilo samo 6 mjeseci.
Problem je bio to što je otac bio sklon alkoholu i što je jurio žene, a majci to nije padalo na pamet da trpi. Rastali su se upravo solomonski.
Majka je Oskara odvela sa sobom u Njemačku, Džek je ostao s ocem i tako je počela jedna od najbizarnijih drama iz Drugog svjetskog rata.
U Njemačkoj su nacisti već došli na vlast, a i Oskarov očuh za kojeg se majka udala u Frankfurtu bio je tako zagriženi nacista da je Oskaru njemačka baka zabranila da svoje jevrejsko porijeklo ne spominje nikom, pa čak ni svom očuhu.
Bilo je to pitanje opstanka. Osim toga, život je išao dalje i mali Oskar je naučio s cijelim razredom pozdravljati razrednika s “Heil Hitler”, veseliti se okupljanjima Hitlerjugenda i svim onim veselicama kojima je nacistički stroj mališane odgajao da postanu topovsko meso.
Srećom, pa je rat završio dovoljno rano da ne dođe red i na Oskara da pogine za Firera.
Džek je, s druge strane, odrastao s druge strane Atlantika, na Trinidadu, koji je bio britanska kolonija i koji bi i za njega bio karipski raj da se onako crvenokos nije izrazito razlikovao od okoline, bilo da je bila riječ o crnoj, bijeloj ili indijanskoj djeci.
Kroz djetinjstvo se probio u seriji tučnjava i s ocem preselio u Venecuelu 1948. Tek tamo je osjetio pravi užas holokausta jer su živjeli s očevom sestrom koja je jedina od sve njegove rodbine iz Evrope uspjela preživjeti logor u Dahauu i holokaust.
Šok na prvom susretu u Frankfurtu
Ona je bila ta koja ga je uvjerila da je za tinejdžera najbolje da odseli u kibuc u Izraelu koji se tek rađao.
Vrlo nevoljko, mladi Jufe ju je i poslušao i u Izraelu služio u mornarici.
Jaz između dvojice blizanaca time je postao potpun. Svih tih godina braća su znala za postojanje onog drugog. Psihologinja Nensi Segal, koja ih je proučavala pored još desetaka drugih sličnih slučajeva, mada ne tako dramatičnih, pisala je poslije da su se braća u to vrijeme počela dopisivati.
“Bila su to prilično nježna pisma. Oskar bi ih započinjao s: ‘Moj dragi brate’, a Džek bi ih završavao s ‘Tvoj voljeni brat'”, zabilježila je.
I tako sve do 1954. kada je Jufe odlučio da odseli svom ocu u SAD. Predložio je bratu kojeg nikada dotad nije vidio da ga usput posjeti u Frankfurtu i ovaj je na to pristao. A onda je uslijedio šok!
Prilazili su jedan drugom na aerodromu i shvatili da obojica nose plave sportske košulje s naramenicama, džepovima na prsima, da obojica imaju iste brkove i da nose identične naočale sa žičanim okvirima.
Prvi je svu svoju odjeću nabavio u kibucu, a drugi u Frankfurtu. U BBC-jevom dokumentarcu iz 1999. Jufe se prisjetio tog susreta.
“Pitao sam ga: ‘Oskare, zašto nosiš istu košulju i iste naočare kao ja?’, a on mi je odgovorio: ‘Zašto si ti odjeven isto kao ja?’ Nije nam se svidjelo to što izgledamo baš identično.”
Tolika sličnost nije im “sjela” jer su se ionako gledali s nepovjerenjem. Obojica su tokom rata imala noćne more u vezi onog drugog. Oskar bi sanjao da je vojni pilot i da svog brata ubija u obračunu na nebu, a Jufe bi sanjao da brata probada bajonetom.
Kad su se napokon sreli, Oskar ga je odveo kod sebe kući, ali je od porodice sakrio da mu je brat stigao iz Izraela. U njegovoj okolini je jevrejsko porijeklo i dalje bilo kompromitujuće.
Nosili i iste lančiće
Oskar ga nije mogao gledati u oči. Bilo je to mučnih šest dana nakon kojih su se s olakšanjem hladno rukovali i oprostili na sljedećih 25 godina.
Jufe je 1979. saznao za veliko naučno istraživanje u Minesoti kojim su se ispitivali upravo blizanci koji su formativna razdoblja svojih života proveli odvojeni.
Naravno da boljeg primjera od njih dvojice nije bilo. Jufe je pozvao brata, a ovaj je – na njegovo iznenađenje – poziv objeručke prihvatio.
Do tada su se obojica i oženili, tako da je to bilo okupljanje porodice braće i, u stvari, prvo veliko upoznavanje blizanaca, sad već u dobi od 46 godina. Sličnosti su bile zaprepašćujuće. Naravno da su i ovog puta bili identično obučeni; čak su oko vrata nosili iste lančiće.
Nije neobično što su obojica novine čitali od posljednje stranice prema početku, nego su i jako zazirali od mikroba i prali ruke u toaletu i prije i poslije nužde. Obojica su razvila djetinjastu šalu da u liftu, na prijemima i u sličnim osjetljivim situacijama glume glasno kihanje.
Obojica su obožavala maslac na tostu i čak ga umakala u kafu. Obojica su, uz to, bila žestokog temperamenta, imala napade bijesa i anksioznosti, bila sklona povremenom teškom opijanju.
Obožavali su slatke likere, strašno začinjenu hranu, da zaspu ispred televizora. Briljirali su u svim sportovima i kompulsivno se igrali kancelarijskim priborom i gumicama za domaćinstvo koje bi si na kraju omotali oko ruke.
Hodali su identično, čak su se na potpuno isti način imali običaj spoticati u hodu. I koliko god da su im se supruge ludo zabavljale pronalazeći najluđe zamislive sličnosti, obojica su bila izrazito tvrdoglava.
Njihov slučaj ušao u udžbenike iz psihologije
U raspravi bi radije umrli nego odustali i stoga su jedan drugoga neprestano jezivo živcirali. Naravno da su na teme Drugog svjetskog rata, Izraela, Palestine, Vermahta, stalno bili na rubu tučnjave.
Jednom su se čak uspjeli cijeli dan prepirati oko toga čija je tehnika pranja vjetrobranskog stakla na automobilu neuporedivo bolja od one onoga drugog.
“Nije im dalo mira to što su karakteristike koje su kod sebe smatrali najgorima, stalno primjećivali kod onog drugog, kao u ogledalu”, rekla je povodom Jufeove smrti njegova supruga Rut.
Poslije tog sastanka više se nikad nisu vidjeli mada su kontaktirali.
Oskar je radio kao električar u rudniku i umro je 1997. od raka pluća. Džek je, pak, imao malu putujuću trgovinu s priborom za farmere.
Njihov slučaj je ušao u svjetske udžbenike iz psihologije, posebno biheviorizma, kao jedinstven zbog odrastanja identičnih blizanaca u apsolutno različitim okruženjima.
U njihovom slučaju naučnici su mogli biti savršeno sigurni da je praktično sve što je dovelo do tako očitih sličnosti imalo veze prvenstveno s njihovim genetskim nasljeđem.
Izvanredno zanimljivi su bili i njihovi uzajamni osjećaji. Jednom prilikom, kada je Segalova pitala Jufea da li on voli svog brata, on joj je zaprepašteno odgovorio: “Da li se volimo!? Pa, mi smo dosad skupa proveli ukupno jedva mjesec dana. Jedva da ga i poznajem!”
Za bratovu indoktrinaciju nacizmom Džek Jufe ipak je imao razumijevanja.
“Djeca uopšte nemaju uticaja na ono čemu ih uče. Da su nas otac i majka zamijenili, ja bih, siguran sam, ispao potpuno isti kakav je ispao on. To saznanje mi, u stvari, uopšte ne smeta, ali mi je ipak jako drago što nije ispalo drugačije”, zabilježili su Jufeove riječi udžbenici iz psihologije.