Ne postoje muški i ženski poslovi – Valentina radi sve. Na djedovinu se vratila nakon dugogodišnjeg bavljenja novinarstvom, slikarstvom, glumom.
Prije dvije godine ostala je bez posla i s uštedjevinom od 20 maraka kupila je kartu Banja Luka-Kupres u jednom pravcu. Prvi zarađen novac bio je od branja bobica kleke i to zbog nepoznavanja terena u minskom polju, javlja N1.
“Znam da sam razmišljala Bože, kada dignem nogu, što će se dogoditi. Hoću li ostati živa ili neću”, ispričala je Valentina Duvnjak.
Novi život je započela na Kupreškoj visoravni sa zidanjem kuće na temelju stare sušare. Iz porušene kuće izvlačila je kamen, ciglu, grede. Ni slutila nije da će znati zidati, klesati, graditi.
“Zadnje cigle kada sam postavljala pahulje su padale po meni. Ja se popnem na ljestve, majka mi dodaje cigle i malter u maloj kantici od kilogram jer nemoguće je da ja podižem veliku kantu.”, priča svoje iskustvo.
Mrkva, cvekla, kupus, luk – donose solidne prihode. Povrće proizvodi prirodni, bez bilo kakve kemijske zaštite, na nadmorskoj visini od 1.200 metara, reklamira na društvenim mrežama i dostavlja kupcima.
“Šta vrijedi sad i da je ova mrkva dva kilograma ako ona nije zdrava. Što ima veze ako je povrće i sitnije važno je da je zdravo”. Radni dan počinje prije izlaska sunca. Zajedno s majkom obrađuje zemlju ručno.
Čak i vodu za zalijevanje bašte donose u kantama. U baštu je često dolazila divljač zbog čega su postavili električnog čobana. Zec se gostio kupusom, medvjed jabukom. Dok čopori vukova, u potrazi za vodom, prolaze pored kuće.
“Divlje životinje su ovdje nešto sasvim normalno. Selo je napušteno i one se spuštaju jer to sad smatraju svojim teritorijem”, rekla je Duvanjak. Kad se tek vratila nije imala struju, niti vodu.
Zime su oštre i do minus 25, a kad snijeg zapada – mjesecima ne može nigdje. No, za životom u gradu ne žali. Tamo je radila nekoliko poslova, bila podstanar i stalno pod stresom. Ovdje je stigla s pet maraka kusura od karte, i za dvije godine napravila kuću, kupila auto i živi u miru.