Nakon što je uhvaćen, američki istražitelji su uvidjeli kako je nekada ponosni diktator potpuno izgubljen te kako nema pojma što se događa u Iraku.
Godinama prije nego su ga uhvatile američke snage Sadam nije znao kakve poteze vuče vlada u Iraku, a on je bio potpuno okupiran pisanjem knjige i nije obraćao pažnju na to što radi vojska i njegovi ljudi u vladi, otkrio je u svojoj knjizi “Debriefing the President: The Interrogation of Sadam Husein” Džon Nikson (John Nixon), bivši analitičar CIA-e, čovjek koji je prvi ispitivao Sadama nakon hapšenja. On uopće nije vodio državu.
Prilikom hapšenja stalno se žalio na modrice i posjekotine, nije čak imao nikakav plan kako odbraniti Irak, otkriva Nikson, koji je osim ispitivanja bio zadužen za potvrdu Sadamovog identiteta prije nego što SAD objavi vijest da je uhapšen. Sadama je identificirao prema jednoj staroj rani od metka i dvije plemenske tetovaže. I nakon hapšenja, Sadam je ostao arogantan, a prema Niksonovim riječima, vrlo je vjerovatno da ni sam nije bio svjestan da je kraj.
Neumorna ispitivanja Vrlo brzo nakon hvatanja, započela su opsežna ispitivanja objedinjena u programu nazvanom “Pustinjski pauk”, a vršila su se pod nadzorom FBI-a. Oni su u svojim šakama imali najpoznatijeg zatvorenika na svijetu. U međuvremenu je počelo i njegovo suđenje u oktobru 2005, a na njemu su se i navodile stvari koje je Sadam govorio u intervjuima, odbacujući optužbe da je ratni zločinac.
Među ostalima, posrnuli diktator rekao je kako “nikad nije imao hemijsko oružje, jer da jest, upotrijebio bi ga protiv SAD-a”, kao i to da je “Amerika iskoristila 11. septembra kako bi neopravdano napala Irak”.
Naposljetku je, 5. novembra 2006, Sadam proglašen krivim po svim tačkama optužnice te je osuđen na smrt vješanjem.
On je preko svojih advokata sudu i javnosti tada poručio:
– Spreman sam umrijeti časno i bez straha.
Pušio cigare i htio razgovarati, a ne biti ispitivan
Specijalist Stiv Hačinson (Steve Hutchinson) bio jedan od zaduženih za čuvanje Sadama do izvršenja kazne. O tom zadatku nije smio nikome govoriti, pa ni svojoj porodici. On i njegovi kolege nisu smjeli koristiti mobilne telefone, voditi dnevnik i sva njihova komunikacija s vanjskim svijetom je bila pod strogim nadzorom. Jednog dana je nadzirao Sadama dok je u njegovom društvu bio njegov bivši poručnik, koji mu je služio kao prevodilac za Amerikance. Iako je bio osuđen, Amerikanci su mu davali kubanske cigare i omogućavali neke slobode.
– Jedne večeri sam čuo kako Sadam i njegov prevoditelj mumljaju i pjevuše neku molitvu. Kad me Sadam primijetio, rekao je nešto svom poručniku. On se tada okrenuo prema meni i pitao me odakle sam. To je zanimalo Huseina – ispričao je Hačinson američkom Newsweeku.
– Rekao sam da sam Amerikanac. Onda me je pitao: Kako Amerikanac kada imaš tamnu kožu. Rekao sam kako sam dijelom Indijanac. Tada je stavio jedan prst iza svoje glave da glumi pero, a ruku ispred usta, i počeo imitirati indijanski vojni poklič. Ja sam se počeo smijati – prisjeća se Stiv.
Nekoliko sedmica kasnije, na sam dan Božića, Sadam je čekao odgovor na svoju žalbu na presudu. Te večeri odmah je upalio svijeću, i objasnio čuvaru kako to čini za svoju ženu. Budući da nikad prije nije želio govoriti o svojim ženama, već bi odmah okrenuo razgovor na svoju djecu, njegov odgovor je začudio čuvare, naročito kada im je počeo pričati da je to iračka tradicija, i da mu svjetlost svijeće treba kako bi ženi napisao pjesmu.
Sutradan je njegova žalba odbijena.
Jezivo posljednje upozorenje Agenta CIA Niksona Sadaam je gledao pogledom punim mržnje, a Nikson je počeo postavljati pitanja:
– Kada ste posljednji put vidjeli svoje sinove?
Na to mu je Saddam odgovorio pitanjima:
– Ko ste vi? Jeste li vi vojni obavještajci? Odgovorite mi! Recite ko ste!
Na ispitivanju je tvrdio da nije planirao ubistvo predsjednika Buša (Bush) starijeg, a onda je izgovorio riječi koje danas s onim što se događa u Iraku zvuče prilično jezivo:
– Nećete uspjeti. Vidjet ćete da nije lako upravljati Irakom!
Nikson danas, deceniju nakon Sadamovog pogubljenja, priznaje da je irački diktator bio u pravu:
– Te njegove riječi progone me i danas – rekao je.
To Sadamovo upozorenje odnosilo se na težinu vladanja podijeljenom zemljom koja ni danas, 11 godina nakon njegove smrti, nije pronašla mir, zbog čega i danas svakodnevno uzima žrtve.
Nije tražio oproštaj i nije pokazao ni mrvu straha
Bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost Muvafak al-Rubai je nadgledao vješanje i otkrio detalje vezane za taj događaj.
– Je li bio zločinac? Jest. Ubica? Jest. Krvnik? Jest. Ali je ostao snažan do kraja – tvrdi Rubai.
On se sjeća kako je Sadam ušao u prostoriju zatvora gdje je trebao biti pogubljen. Nosio je sako i bijelu košulju, ponašao se normalno i opušteno, ne pokazavši ni trunku straha.
– Naravno, neki ljudi su tražili od mene da kažem kako se onesvijestio ili da je bio drogiran – napominje Rubai i ističe:
– Nisam od njega čuo ni riječ o pokajanju, nije se pomolio Bogu za milost, niti je tražio oproštaj, kao što bi, svakako, učinio neko ko će umrijeti za koju minutu. Rubai je, kaže, potom odveo Sadama, koji je imao lisice na rukama i držao Kuraan, kod suca koji mu je pročitao optužnicu, a Sadam je ponovio:
– Smrt Americi! Smrt Izraelu! Živjela Palestina! Smrt perzijskim svećenicima! Nakon toga, Rubai je odveo Sadama u prostoriju s vješalima.
– Zastao je, pogledao u vješala, zatim u mene, pa spustio pogled i rekao:
– Doktore, ovo je za muškarce – prepričava Rubai.
Kada je došao trenutak da se popne na vješala, noge su mu bile još vezane pa su ga Rubai i ostali morali odvući do stuba. Neposredno prije vješanja, svjedoci su mu dobacili:
”Živio Muhammad Baqir al-Sadr! i “Moktada, Moktada!”, što se odnosilo na Sadamovog protivnika koji je ubijen za vrijeme njegove vladavine i na njegovog rođaka, koji je došao na čelo moćne policije nakon 2003.
Sadam je odgovorio:
– Zar su to muškarci? – i, prije nego što je povučena poluga, počeo je recitirati ajete iz Kur’ana, koje nije uspio izgovoriti do kraja: – Potvrđujem da nema drugog Boga osim Allaha, a Muhamed…
Bile su to njegove posljednje riječi.