Voda, drvo, kamen, voće, povrće, samo su neki od proizvoda koje BiH uvozi u ogromnim količinama iako sve to ima u domaćoj ponudi.
Najbolji primjer za to je voda, kojom je BiH najbogatija u regiji i među vodećim državama je u svijetu po količinama i čistoći vode, ali BiH uvozi osam puta više vode nego što izvozi. Proizvođači kažu da je to zbog sprege vlasti i uvoznih lobija, ali i zbog nedovoljno razvijene svijesti potrošača da kupovinom domaćih proizvoda jačaju bh ekonomiju koja će stvarati nova radna mjesta, a time i priliku za kvalitetniji život.
Rezultati istraživanja Svjetske banke o obnovljivim izvorima pitkih voda pokazuju da je BiH jedna od zemalja s najvećim količinama pitke vode po glavi stanovnika. Sa 9.461 kubnim metrom pitke vode po glavi stanovnika zauzima prvo mjesto u regiji i sedmo u Evropi, a prema obnovljivim izvorima pitke vode od Njemačke je bogatija čak sedam puta. Uprkos tome, BiH uvozi osam puta više vode nego što izvozi.
Prema podacima Uprave za indirektno oporezivanje BiH, u toku 2014. godine ukupna vrijednost uvezene vode iznosila je 25.560.883 KM (12 miliona eura), dok je u istom periodu izvezeno 3.148.465 KM (1,5 miliona eura) vode.
Pored ovog prirodnog bogatstva, BiH ne iskorištava u dovoljnoj mjeri ni druge svoje prirodne resurse.
Kada je riječ o proizvodnji prehrambenih proizvoda ovih dana pijace su preplavljene voćem i povrćem iz Turske, Kine, Egipta i drugih zemalja, dok domaći proizvodi nemaju tržište. Igor Gavran iz Vanjskotrgovinske komore BiH navodi nekoliko apsurdnih primjera uvoza proizvoda kojih u BiH ima u izobilju.
“Svi smo upoznati sa slučajevima bijelog luka koji se uvozi iz daleke Kine, a domaći proizvođači koji dokazano proizvode znatno kvalitetniji luk I imaju dovoljne količine ne samo za domaće tržište nego i za izvoz nemaju gdje plasirati svoje proizvode. Nedavno smo ohrabreni odobravanjem izvoza krompira u zemlje EU koji ima sve certificate o kvaliteti, a uvozimo ogromne količine krompira iz Egipta”, kaže Gavran.
I voćari u BiH potvrđuju da im uvoz proizvoda koje i sami proizvode stvara problem. Stanko Mršić iz Udruženja voćara Prijedor se bavi uzgojem tri vrste jagoda.
“Pune su nam pijace jagoda iz Turske i drugih zemalja, a nemamo nikog da udari šakom od sto i kaže: imamo te proizvode u dovoljnoj količini ne treba nam to. Što se tiče naše proizvodnje u opštini Prijedor imamo negdje oko tri hektara, a zajedno sa proizvođačima jagoda iz Laktaša, Bužima, Velike Kladuše imamo sasvim dovoljno za domaće tržište, a to što dolazi sa strane samo nam pravi problem”, ističe Mršić.
BiH može proizvesti i dovoljnu količinu žitarica uz mala ulaganja kaže Slavko Stevanović iz Privredne komore RS.
“Što se tiče pšenice i kukuruza, oni spadaju u grupu proizvoda koje zaista možemo proizvesti sa stanovišta raspoloživih površina, a godišnje uvezemo kukuruza oko 58 miliona KM (30 miliona eura) ili 150 000 tona, a pšenice 53 miliona KM (27 miliona eura) ili 140 000 tona. Inače, sve ove količine koje se uvezu mogu se proizvesti na dodatnih 60 000 hektara, a mi imamo oko 250 hiljada hektara neobrađenih oranica”, kaže Stevanović.
Najveći je problem sa domaćom proizvodnjom nedovoljna ulaganja i nekonkurentnost domaćih proizvoda, objašnjava poljoprivrednik Mićo Živić.
“S obzirom na to da sada imamo otvoreno tržište i mi imamo jednaku mogućnost da izvozimo robu, a mi ne možemo da budemo konkurentni zbog nerazvijenih poljoprivrednih kapaciteta, zbog zastarjelih tehnologija koje još koristimo, tako da jednostavno ne možemo da budemo konkurentni.”
Dobar dio odgovornosti za godišnji vanjskotrgovinski deficit koji je prošle godine iznosio nešto manje od četiri milijarde eura snose vlasti u BiH, ocjenjuje Igor Gavran iz Vanjskotrgovinske komore BiH.
“Vlasti su odgovorne kada je riječ o poslovnom okruženju. Poslovno okruženje je takvo da je jeftinije i profitabilnije uvesti neku robu i prodati je. Tako je mnogo lakše izbjeći raznorazne carinske i poreske dažbine nego pošteno i legalno uz poštivanje svih standarda, poreskih i drugih obaveza proizvesti u Bosni i Hercegovini. Kada je riječ o cjenovnoj konkurentnosti uvoznih i domaćih proizvoda ponovo su odgovorne vlasti zbog toga što poticaji i podrška odnosno nivo opterećenja apsolutno idu na štetu domaćih proizvođača. Tu definitivno možemo da se zapitamo i koliki je udio tzv. uvoznih lobija odnosno koliko je takav odnos rezultat neznanja i nebrige, a koliko svjesnog nanošenja štete domaćoj proizvodnji.”
Savo Bakajlić iz Udruženja poljoprivrednih proizvođača Semberije podsjeća vlast u BiH da domaći proizvođači plaćaju porez ovoj državi te da je to dovoljan razlog da se u poljoprivredu počne ulagati.