Dok mnogi građani RS u potrazi za boljim životom nastoje da se domognu Švicarske ili Njemačke, Kočić najavljuje da će sa svog pradjedovskog ognjišta, u selu Gornje Ratkovo, opština Ribnik u RS, „emigrirati“ u Federaciju BiH.
Iako ga od entitetske granice dijeli svega nekoliko kilometara, ako se za seobu zaista odluči, biće to pravi poduhvat.
Jer, valja spakovati 13 članova porodice, među kojima je i četvoro male djece, preseliti stado od 1.500 ovaca, 60 goveda i 17 magaraca, te vozni park sa deset automobila, dva traktora, pet prikolica, dva kamiona i dvije cisterne.
– Nemamo puta ni vodovoda, a i ovo makadama do kuće sami smo napravili, sada treba da to sami i održavamo. Izgrađen je asfalt do pustih zaselaka u kojima nema ni mačke ni djeteta, a nas su zaobišli, kao da smo, što bi rekao Petar Kočić, ni carski ni spahijski – veli Ljubomir Kočić.
– Nisam nepismen i znam da računam. Moje gazdinstvo ima 250.000 KM troškova godišnje, što znači da državi damo skoro 50.000 KM PDV. Nek mi vrate PDV za posljednjih deset godina, sam ću napraviti i asfalt i vodovod – kaže Kočić
Kočići i njihove komšije imaju problema i sa strujom, jer su vodovi stari. Ako im do zime „Elektrokrajina“ ne obnovi mrežu, kao što su obećali, boje se da će ostati u mraku.
– Kad se nešto pokvari usred ljeta, danima čekamo ekipu da otkloni kvar. Na zimu, kad na Manjači zapada snijeg, nema šanse da nam električari dođu – kaže Radomir, jedan od četvorice Ljubomirovih sinova.
Kočići tvrde da od Srpske godinama nisu dobili ništa, a u susjednom Petrovcu, u Federaciji BiH, gdje su nedavno na zakupljenu parcelu preselili svoje stado ovaca, priključili su im vodu, čim su podnijeli zahtjev.
– Preseliću tamo i ostatak blaga i porodicu. Moram, od patrotizma se ne živi – kaže Ljubomir.
Tvrdi da mu je načelnik Ribnika Goran Savić obećao i vodovod i put „ako opet bude izabran za načelnika“.
– Živi bili pa vidjeli. Pred izbore svi obećavaju, a kad glasanje prođe, samo pretaču iz šupljeg u prazno – kaže Kočić.
Ogorčen je što je nedavno voda stigla u susjedni zaselak Đuričići, dok Kočići i dalje kubure s vodom.
– Imamo tri veš mašine i dvije mašine za suđe, stalno su u pogonu, treba sve oprati za ovoliku čeljad. Mašine koriste kišnicu iz rezervoara, a kad kišnice nestane dovozimo vodu u cisternama. Valja i stoku napojiti, muka živa – kaže domaćica Radmila Kočić, koja sa kćerkom Ljubom, srednjoškolkom, i snahama Vesnom i Gorankom, vodi računa o domaćinstvu.