Nazif Mujić , koji je prije četiri godine na filmskom festivalu u Berlinu osvojio Srebrnog medvjeda, i danas živi isto kako je živio prije nego što je u njegovu obitelj stigla prestižna filmska nagrada – od prodaje starog željeza, bez ikakvih primanja. Srebrni medvjed donio mu je samo trenutačnu slavu, ali ne i život o kakvom je sanjao.
Prije pet godina sudbina Senade Alimanović, kojoj liječnici nisu htjeli pomoći i tako joj ugrozili život jer nije imala zdravstvenu knjižicu, privukla je pažnju ne samo bosanskohercegovačke javnosti već i međunarodne, ali i uglednih filmskih redatelja.
O Senadi i njenom suprugu Nazifu, koji su danima molili za pomoć liječnike Univerzitetsko-kliničkog centra Tuzla, snimljena je i priča za televizijski magazin RSE – TV Liberty, a nakon toga je 2013. bh. reditelj Danis Tanović snimio je film “Epizoda u životu berača željeza”.
Nazif je u Berlinu na filmskom festivalu osvojio Srebrnog medvjeda. No, danas je njegov život daleko od slave i obećanja koje je tih dana živio. “Vjerujte mi da živim gore nego prije. Situacija je svaki dan sve gora, a obećavali su mi kule i gradove”, navodi Mujić.
Lijepo se, kaže on prisjetiti dana ponosa i slave. “Kad smo bili tamo u Berlinu stalno su nas snimali mediji, televizije. Stalno su nas pitali idemo li sada u bolji život. Svaki dan kada se probudim sjetim se tih dana tamo. Ma, to je bio jedan san. Provodili su me svukuda. Medu smo dobili, a Cigo je Cigo, i ti Cigu ne možeš izbrisati. Ali, oni su mene s tim međedom vodali, nema gdje nisam bio. Isto ono kad uzmete pravog medu, pa s njim plešete”, ističe on.
Do berlinskog priznanja Nazif nikada nije radio. Sa suprugom i tada dvije kćerke živio je od starog otpada koji je svaki dan skupljao na obližnjoj deponiji. Nagrada je, ipak, donijela mogućnost za dva zaposlenja i to sezonski posao na tuzlanskim slanim jezerima, a onda i u komunalnom poduzeću u Lukavcu.
Međutim, sve to nije dugo trajalo. “Radio sam u Tuzli na Panonici kod Jasmina Imamovića. Bio sam tu mjesec dana neosiguran. Bio sam primoran napustiti taj posao. Onda sam počeo raditi u Komunalcu u Lukavcu. Vjerujte, radio sam šest mjeseci i dobio samo jednu platu. Morao sam napustiti i taj posao jer nisam imao za kilogram brašna”, kaže Nazif Mujić.
Nakon toga Nazif se s obitelji uputio u Berlin tražiti azil, vjerujući da će tamo – gdje je dobio nagradu – uspjeti prije ostvariti osnovna ljudska prava. “Bili smo tamo osam i pol mjeseci. Onda sam se vratio jer me zvao Danis da potpišemo ugovor. Međutim, ja na dva posto nisam mogao pristati. Nismo se uspjeli dogovoriti i nisam htio potpisati taj ugovor. Sada živim u Poljicama. Školujem dvoje djece – Sandru i Šemsu. Malom Danisu je peta godina. I opet živim od starog otpada”, navodi.
Vijest da je Nazif Mujić osvojio Srebrnog medvjeda obišla je svijet. Danas, priča nam on, nitko ne može vjerovati da je opet na deponijama i traži koji komad starog željeza. “Gdje god dođem svi me slikaju kako kupim to staro željezo. Dolazili su čak i Nijemci, jer su čuli za ovu moju priču. Međutim, niko mi nije pomogao. Samo Ytong mi je dao siporeks i uspio sam izgraditi kuću i pokriti krov parama koje sam donio iz Njemačke”, riječi su našeg sugovornika.
Nazifova supruga Senada ni danas nema zdravstveno osiguranje. S troje djece žive bez ikakvih primanja. Nemaju pravo ni na dječiji dodatak.
Ali, Nazif s ponosom uvijek ističe da njegov najmlađi sin Danis, nosi ime po slavnom bosanskohercegovačkom redatelju Danisu Tanoviću. Ipak, teško priznaje da je na vlastitoj koži osjetio koliko čovjek može biti naivan. “Svi su me zaboravili – i mediji i televizije, svi ljudi. Imali smo ponudu hiljadu puta da prodamo medu, donosili su ljudi dolare i eure. Nećemo ga prodati radi BiH. Doći će nekad vrijeme da ću nešto uspjeti u životu. Sve se nadam da će neko doći i povući mene, i Senadu, i djecu u neki bolji život”, iskreno će on.
Stalno se pita zašto danas ne živi barem malo bolje, jel’ zato što je u Bosni ili je u pitanju nešto drugo. “Gdje god sam došao u Evropi, a eto najbliža nam je Hrvatska, svi mi govore: ‘Ti, da si u Hrvatskoj, imao bi svaki mjesec primanja na osnovu nagrade i porodice’. Ovdje nemam ni doplatka za djecu, niti socijalno osiguranje. Ništa u životu nemam. Sa svojih deset prstiju hranim nas petero u kući”, ističe Nazif Mujić.
Srebrni medo iz Berlina sakriven stoji u obiteljskoj vitrini kod Mujića. Oni još uvijek vjeruju baš u tog medu, da će im donijeti sreću i neke bolje dane.