Devetočlana porodica Zorana Stojanovića iz sela Bosce kod Kosovske Kamenice za desetak dana će se useliti u višespratnicu, godinu i tri mjeseca nakon što im je usljed kvara na elektro-instalacijama u potpunosti izgorila kuća. Novi krov nad glavom dobiće zahvaljujući članovima Udruženja “Srbi za Srbe”.
Zdanje i, kako Zoran kaže, topli dom je ispunjenje njegovih snova jer će ponovo sa svoje osmoro dece živeti u svom domu skromno, trpeći i odručući se a sve zarad školovanja djece i lečenja male Nataše koja boluje od teškog oblika cerebralne paralize.
– Hvala ljudima to je jedino što mogu i znam reći jer da nije bilo dobrotvora moja deca bi, iako trenutno stanujemo u kući mog ujaka, bili beskućnici jer niko ne želi niti hoće da izda kuću višečlanoj porodici a razlog više je bolesna moja mezimica Nataša – izgovara Zoran, koga je žena Nataša napustila pre nešto više od tri godine i preudala se u selo Mogila kod Kosovske Vitine.
Djeca spavaju u majušnim sobama, krajnje skromno opremljenim.
Očekuju Stojanovići, kako su im kazali iz Udruženja, da će im kuća biti opremljena nameštajem i da će na dan useljenja uz ključeve dobiti pokućstvo i namirnice za minimum mesec dana. Ipak, kako dodaje Zoran, pokućstvo koje nije izgorelo, će čuvati jer se nada da će jednog dana obnoviti izgorelu kuću
Zoran ističe da se sa ponosom sam stara i na put izvodi svoje “siročiće” pošto ih je mama Nataša, kako veli, ostavila a da glavu nije okrenula niti je poslije preudaje posjetila djecu ili bar pitala za njih.
Poručila je, dodaje Stojanović, da bi htjela da dođe da vidi novu kuću ali su joj djeca odgovorila da im više na oči ne izlazi jer ih je ostavila kada im je bilo najteže. Onda kada su živjeli isključivo od pomoći Narodne kuhinje i mlijeka od dvije krave koje Zoran čuva uzimajući pod zakup napuštene livade po selu Bosce.
Uspio je Zoran, kako ističe, da zbog djece sačuva “to malo mozga što mu je ostalo”, noseći se sa bolešću male Nataše.
– Bog nas je pogledao.Eto najstarija Jelena se kao medicinska sestra zaposlila u Zdravstvenom centru u Gnjilanu što nam mnogo znači zbog Natašinog liječenja. Jer, sva djeca kao i ja, ne damo Natašu da nam smjeste u neki dom, pa makar prosjačili – dodaje Stojanović.
Kaže da je ponosan na Jelenu ali ništa manje ni na bliznakinje Maju i Anu, Ivanu ,Milicu, Kristinu, te petogodišnjeg Miloša i posebno na Natašu, zbog koje, kako kaže nema noći a da suze krijući ne lije.
Znaju Stojanovići i njihov otac da bi teško opstali da nije ljudi dobre volje, pošto, kako ističe Zoran, uz redovne obroke iz Narodne kuhinje, ne prođe mjesec dana a da na njihov račun ne legne donacija ljudi velikog srca iz cijelog svijeta.
Zoran će nastaviti, u šta se zakleo i u crkvi, da sa svojih deset prsta “rmba” ne stideći se bilo koje vrste posla, samo da bi djecu prehranio i izveo na put i uz to će kako reče čim se useli u novi dom redovno će kontrolisati ispravnost električnih aparata.