Jedna učiteljica se našla u dilemi. Da li da da dvojku učeniku koji to ne zaslužuje, dok s druge strane uprava škole zahtjeva da svi učenici imaju pozitivne ocjene.
– Sjedim u svojoj učionici i razmišljam o posljedicama inflacije ocjena. U školi u kojoj radim administracija insistira na tome da se nijednom djetetu ne zaključuje ocjena manja od dvojke čak i ako sjedi besposleno čitave godine i ničim ne pokazuje da je svladalo gradivo.
Prijeti mi čak i optužba za „nepoštovanje postupaka i protokola” ako odbijem da učeniku koji ne želi da uči zaključim višu ocjenu. Dakle, treba li da popustim i slijedim krdo kao i većina ili da se zauzmem za ono što mislim da je ispravno i etično? Čini se da će mi insistiranje na akademskoj odgovornosti donijeti lošu ocjenu u mom učiteljskom dosijeu.
Znajući posljedice, moji prsti i dalje ne mogu da upišu tu laž. Ne mogu čiste savjesti da upišem dvojku, znajući da moji učenici nisu učinili ništa da barem pokušaju da savladaju gradivo.
Zašto moram da dam otkaz kako bih se mogla da se bez stida pogledam u ogledalo?
Zašto moji učenici moraju da izgube učitelja koji je posvećen njihovom napretku?
Što mi kao učitelji ovde uopšte radimo? Izigravamo roditelje i dajemo učenicima lažan osjećaj postignuća. Sigurno je da će im, jednom kad pređu prag ove škole, posljedice akademske neodgovornosti postati bolno jasne.
Jednom prilikom, kad sam zamolila učenike da uzmu olovku i papir u ruke i počnu da zapisuju da bi bolje naučili, čula sam nekoliko učenika kako šapuću: „Pa nije da ćemo dobiti jedinicu ako ne budemo poslušali!”
Ovaj fenomen onemogućuje učitelja da natjera učenike da izvršavaju sve zadatke, pa i one koji ne odgovaraju njihovom raspoloženju ili smatraju da za njega nemaju potrebne vještine. Iskreno govoreći, to ometa proces učenja u njegovom samom začetku i onemogućuje učitelja da motiviše.
Zato moji prsti upisuju jedinicu za nerad, a procjena mog rada i dalje je u ravnoteži. Neću dati dvojku ako učenik nije učinio apsolutno ništa.
Prije nego što kompromitujem svoju etiku i ono što znam da je u najboljem interesu učenika, jednostavno „pognem glavu” i podučavam.
Ako dijelite moju realnost, ostaviću vas s pitanjem koje me muči svakodnevno – šta učiniti po tom pitanju?