Fenomen “zlatnog djeteta” u porodicama nimalo nije bezazlen, a njegovo djelo najčešće ostavlja dugoročne posljedice na međusobne odnose između braće i sestara. Iako se favorizovanje čini kao odabir koji donosi jednostavne koristi, istraživanja pokazuju da se efekti takvog pristupa mogu manifestovati kroz cijeli život. Osobe koje su odrastale u kontekstu ovog fenomena suočavaju se sa brojnim emocionalnim izazovima.
Na prvi pogled, biti “zlatno dijete” u porodici može djelovati kao dobitak na lutriji – to je dijete koje dobija više pohvala, lakše se izvlači iz neprilika i uživa veće povjerenje. Međutim, porodična psihologija odavno pokazuje da favorizovanje, čak i kada je suptilno, rijetko prolazi bez posljedica. Braća i sestre brzo primjećuju takve obrasce, prepoznajući ih u tonu, vremenu posvećenom svakome od njih, pažnji i sitnim nejednakostima koje odrasli često opravdavaju kao “različite ličnosti” ili “drugačije potrebe”.
Fenomen “zlatnog djeteta” nije klinička dijagnoza, već kolokvijalni naziv za prepoznatljiv porodični obrazac u kojem se jedno dijete dosljedno tretira kao povlašćeno. Favorizovanje se može ispoljavati kroz više strpljenja, odobravanja i zaštite ili kroz blaže posljedice za greške. Psihološka istraživanja su potvrdila da roditeljsko favorizovanje postoji te da čak i sama percepcija takvog odnosa može uticati na to kako se braća i sestre odnose jedni prema drugima i kako se osjećaju.
Za braću i sestre koji nisu u centru pažnje, šteta je često tiha, ali trajna. Oni mogu odrastati osjećajući se nevidljivo, neprestano upoređivano ili hronično “manje vrijedno”. Istraživanja povezuju manje favorizovan položaj sa lošijim psihičkim stanjem, većim brojem sukoba i napetijim odnosima među braćom i sestrama. Vremenom se to može pretvoriti u obrasce ponašanja u odraslom dobu, kao što su ugađanje drugima, emocionalno distanciranje od porodice ili uvjerenje da ljubav mora da se zasluži.
Ni “zlatno dijete” nije pošteđeno. Uloga miljenika može se pretvoriti u sopstvenu zamku. Favorizovano dijete može osjećati stalan pritisak da mora ostati savršeno, održavati mir ili nastaviti da igra ulogu koja mu donosi odobravanje. Favorizovanje može podstaći takmičenje i sukobe čak i kod djeteta koje uživa povlašćen tretman. To može dovesti do anksioznosti i osjećaja nesigurnog identiteta izgrađenog više na postignućima nego na autentičnosti.
Odnosi među braćom i sestrama često nadžive gotovo sve druge veze u životu. Zbog toga favorizovanje može ostaviti duboke emocionalne ožiljke. Kada dijete odrasta s osjećajem da je neprestano rangirano u odnosu na brata ili sestru, porodica umjesto sigurne baze postaje ljestvica sa rezultatima. Posljedice rijetko se svode na jednu svađu za večerom; one mogu godinama oblikovati samopouzdanje, povjerenje i način na koji se osoba povezuje s drugima. Najzdravije porodice nisu one koje se pretvaraju da su sva djeca ista, već one u kojima se svako dijete osjeća jednako viđenim i vrijednim.