Denis Bećirović, aktuelni predsjedavajući Predsjedništva BiH, posljednjih mjeseci redovno objavljuje fotografije sa susreta širom Bosne i Hercegovine, što je izazvalo brojne reakcije. Njegovi javni nastupi postavili su pitanje koliko su te aktivnosti dio obavljanja funkcije, a koliko preuranjena predizborna kampanja. S obzirom na izborno razdoblje, javnost se pita gdje završava državna dužnost, a gdje počinje politička promocija.
U proteklim mjesecima, Bećirović nije propustio priliku da se susretne s građanima, dijeleći slike sa tih događanja na društvenim mrežama. U tom kontekstu, kalendarska godina izbora otvorila je raspravu o definiciji i granicama termina “državna funkcija”. Bećirovićeva posvećenost prijenosu poruka kroz “prijateljske razgovore s građanima” ukazuje na njegovu strategiju, koja se može tumačiti kao oblik političke promocije.
Nije upitna potreba članova Predsjedništva da se susreću s građanima, međutim, na korak do izbora, stiče se dojam da su aktivnost i prisutnost Bećirovića u funkciji postali vještački instrumentizovani za sticanje političke prednosti. S obzirom na to da se njegove aktivnosti pokreću uz pomoć javnog novca, postavlja se pitanje pravednosti ovakvog pristupa.
Jedan od ključnih faktora u ovoj priči je i pitanje javnog novca koji se koristi za finansiranje službenih posjeta i medijske pažnje. Time, Bećirovićeva kampanja zapravo postaje dostupna zahvaljujući resursima građana, a ne samo njegovom političkom subjektu, SDP-u. Takva situacija može postaviti temelje za nejednake uslove u izbornom natjecanju, dok drugi kandidati, kao što su Bakir Izetbegović, Fahrudin Radončić i Semir Efendić, moraju paziti na svaku svoje javnu aktivnost.
Osim toga, zanimljiv je način na koji se politička promocija Bećirovića predstavlja. U svojim objavama, koristi neutralne izraze poput “prijateljskog razgovora s građanima”, što izaziva dodatne sumnje u namjere. U ovom kontekstu, postavlja se pitanje kako bi razgovor, kojeg vodi predsjedavajući, mogao biti ili zašto bi se trebao činiti drugačijim od ponekad očekivanih političkih interakcija.
U tom kontekstu, važno je istaći i ulogu Centralne izborne komisije (CIK). Dok se prijave i kazne za preuranjenu kampanju nameću čak i drugim političarima, pitanje je hoće li dio CIK-a odgovoriti na ovu situaciju. U svijetu gdje se jedni kandidati suočavaju s kaznama, drugi, poput Bećirovića, koriste prednosti svoje trenutne pozicije, što zahtijeva pažnju te institucije.
Nekoliko mjeseci prije izbora, ova situacija zahtijeva dodatnu analizu i eventualne akcije CIK-a, kako bi se osiguralo poštenje i ravnoteža u izbornom procesu. Potrebno je da se osigura da se javni resursi ne zloupotrebljavaju u svrhu političke promocije, čime bi se zadržali principi fair play-a u izbornoj utakmici.