Bekir Alić, preživjeli svjedok zločina počinjenih 22. juna 1992. godine, svjedoči o stravičnim događajima u selima Alići i Ekići gdje je ubijeno 24 bošnjačka civila. Njegova porodica, uključujući oca, brata i sestrića, također je stradala u ovom napadu. Iako su neki počinioci osuđeni, pravosudni procesi i njihova efikasnost izazivaju zabrinutost među žrtvama i njihovim porodicama.
U napadu na sela Alići i Ekići, Bekir Alić izgubio je najbliže članove porodice, koji su među 24 ubijenih civila bošnjačke nacionalnosti. “Tog 22. juna 1992. godine meni je ubijen otac, brat, dajdža, njegova dva sina, sestrić. Sve su to komšije, sve su to rođaci, što bliži, što daljnji”, kazao je Alić za Detektor. On je napomenuo kako su ubice također bili njihovi komšije s kojima su odrasli i dijelili zajedničke uspomene.
Posmrtni ostaci njegovog oca i brata nikada nisu pronađeni, iako su se Sud Bosne i Hercegovine i Državni sud bavili presudama za ove zločine. Nekoliko osoba je osuđeno na ukupno 162 godine zatvora, međutim, samo desetak lica je pogođeno pravnim procesima, dok su neki optuženi, poput Željka Novakovića i Milenka Karlice, oslobođeni krivice.
U vezi sa pravnim aspektima, Srbija je u januaru 2022. godine preuzela predmete protiv Novakovića i Karlice. Iako su protiv Novakovića potvrđene optužnice za mučenje i progon bošnjačkog stanovništva, on i Karlica su oslobođeni krivice za napad i ubistva iz 1992. godine. Mogućnost ustupanja predmeta iz Bosne i Hercegovine pravosudnim organima Srbije regulisana je Protokolom o saradnji, koji je potpisan 2013. godine s ciljem efikasnijeg gonjenja osumnjičenih za ratne zločine.
Marijana Čestić Jelovac, pravna analitičarka Fonda za humanitarno pravo, istakla je da ustupanje predmeta ne garantuje efikasno procesuiranje. Ona je ukazala na problem nedostatka zajedničkih istraga između tužilaštava BiH i Srbije i upozorila na razlike u pravnim kvalifikacijama za zločine.
Alić smatra da je procesuiranje ratnih zločina u Beogradu besmisleno, te je izrazio razočaranje radom tužilaštva. “Tužilaštvo se ponašalo kao da su odbrana”, navodi on, opisujući neprimjerenu situaciju koja žrtve dovodi u loš položaj. Predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida, Murat Tahirović, dodaje kako je procesuiranje ratnih zločina općenito postalo besmisleno, kako u BiH, tako i u Srbiji i Hrvatskoj.
S obzirom na teške okolnosti, Alić smatra da su svjedoci i žrtve pravi heroji koji se bore za pravdu i istinu: “Moramo se boriti za istinu, za pravdu. To je naša obaveza prema ubijenima i našoj djeci koja trebaju znati šta se desilo.” Prema podacima iz Detektorove baze sudski utvrđenih činjenica, zločin je počinjen u junu 1992. godine, a tijela nekih od ubijenih nikada nisu pronađena.
Na mjestu groblja u Alićima, gdje su izvršena ubistva, tijela nekih žrtava su ekshumirana nakon rata, dok su druga uništena. Lokalno stanovništvo je progonjeno iz svojih domova, a tokom napada muškarci su odvojeni od žena i djece, dok su žene i djeca odvedeni na nepoznato mjesto.
“Ne da bi se svetili, već da znaju”, poručuje Alić, dok se i dalje bori za pravdu i istinu u vezi sa stradanjima koja su pogodila njegovu porodicu i zajednicu.