U vremenu kada mnogi zaboravljaju prave vrijednosti, priča Mahire Hajdarpašić osvaja srca i podsjeća šta zaista znači biti porodica.
Njene riječi, ispisane iz dubine duše, prenose toplinu, zahvalnost i ljubav koja nadilazi krvne veze.
– Slušam predavanje… govore kako otac treba biti blizak sa svojom kćerkom. Kako treba biti njezin oslonac, razumijevanje, tišina i riječi u isto vrijeme. I gledam naš život… Naša Sumejja ima 17 godina. Imran 14. Već su veliki. Ali njihova nježnost, povezanost i ljubav prema Saladinu je nešto što mnogi ne dožive ni s rođenim ocem, započela je Mahira.
Saladin, muž Mahire Hajdarpašić, nije biološki otac njezine djece. Ipak, ono što radi za njih, kako ih voli i vodi kroz život, primjer je očinstva kakvo se rijetko viđa.
– Vozi ih na treninge, čeka ih, sluša, savjetuje, bodri. Na izlazu i ulazu u stan – uvijek zagrljaj, uvijek poljubac. Nikada, ali nikada, nisu prošli pored njega bez toga. Sumejja mu prepričava dan do najsitnijih detalja. Imran ga zove i pita: „Sale, šta ti misliš?“ Prije spavanja – poljubac. Svaki put, piše Mahira.
Posebnu pažnju Saladin posvećuje Sumejji, nježno, tiho i bez potrebe da ga iko pohvali. Danas s njima živi i Mahrina majka, a Saladin prema njoj pokazuje isto poštovanje, pažnju i iskren osmijeh.
– Samo mogu reći jedno: Saladin je nestvaran čovjek. Srce mi je puno. Jer znam – ovo su blagodati. Ovo nije obična svakodnevnica. Ovo je poklon, ističe Mahira.
Na kraju, u najljepšoj životnoj lekciji, poručuje:
– Roditeljstvo nije krv. Roditeljstvo je srce. I kad se srce daje iskreno – djeca to prepoznaju. I vrate hiljadu puta više.
Njene riječi dirnule su mnoge širom regije, podsjećajući da ljubav, briga i podrška ne znaju za granice, prezimena niti gene.