U selu Žulja, svjedoci rata i dalje nose rane iz devedesetih, dok se traži istina o nestalim osobama. Očaj i bol porodica žrtava ne prestaju, a brojne sudbine ostaju neispričane. Na području Nevesinja, potrage za nestalima ne jenjavaju, a traumatična sjećanja iz tog vremena žive svakodnevno.
U selu Žulja i danas su vidljivi tragovi rata. Srušene kuće govore o nekadašnjem životu ovog malog mjesta, koje je preko noći ostalo pusto. Godina 1992. ostavila je duboke ožiljke na mještanima; uspomene na događaje iz juna te godine nikada ne napuštaju ovo područje. Vojske i policijske snage upale su u sela oko Nevesinja, zarobile stotine civila i odvele mnoge na mjesta s kojih se nikada nisu vratili.
Prema podacima Instituta za nestale BiH, na području općine Nevesinje se i dalje traga za 75 osoba, dok dodatnih 50 nestalih potiče iz obližnjih mjesta općine Mostar. Ismet Ćatić, jedan od mještana Žulje, opisuje 13. juni 1992. kao dan kada je posljednji put vidio svog oca. Tokom napada Jugoslovenske narodne armije i lokalnih srpskih snaga, Ismetov otac bio je među prvim zarobljenicima.
„Njih sedam je odvedeno u Stanicu javne bezbjednosti Nevesinje. Tu su ispitivani i premlaćivani. Strijeljani su u jami Lipovača ili su ubijeni u Policijskoj stanici Nevesinje“, navodi Ismet, koji je tek 2014. godine pronašao ostatke svog oca i odlučio se na ukop. „To je jedna gromada za mene. Moj heroj. Uvijek podrška…“, dodaje Ismet.
U selu Žulja su nestala 33 čovjeka, a porodice i dalje tragaju za posmrtnim ostacima 21 mještanina. Dok hodamo kroz opustjela sela, Ismet nas vodi do seoskog mezarja gdje su ukopani nedužni mještani čije su kosti ekshumirane iz jame „Lipovača“.
Junski dani 1992. godine donijeli su strah kada su naoružane grupe prošle kroz selo. Nusret Kaminić prisjeća se kako su on i mještani paniku doživjeli bijegom prema šumi. Njegova majka nikada nije pronađena. „Ostala mi je majka, brat i ostala sva familija. Majku nikad nisam našao… nikad ništa našli nismo“, ističe Nusret. Također, on traga za bratom i bratićem Vahidom.
Ibrahim Ćatić, bivši efendija u Žulji, ističe kako je u ratu ubijen svaki šesti stanovnik ovog sela. Od 34 mještana zarobljenih ili ubijenih, većina je nestala, a pronađeni posmrtni ostaci su uglavnom pojedinačne kosti. Ibrahim prepričava kako je 1996. godine pronašao kosti svoje nane u čatrnji, dok majčine kosti i dalje traži.
Napad na selo Kljuna prekinuo je i život Asima Brajevića, koji je zatečen u Mostaru kada je rat počeo. Direktor snimanja se prisjeća kako su mu roditelji i braća ostali u selu, a prilikom bijega zarobljeni su kod Zijemlja. Učestvovao je u potrazi za svojim najbližima, ali su tijela već prebačena iz jednog mjesta u drugo, što otežava pronalazak.
Sličnu sudbinu dijeli Mušan Šarančić, koji traga za majkom već više od tri decenije. Njegova supruga, koja je bila trudna u momentu zarobljavanja, pronađena je i ukopana, dok majčine kosti i dalje ostaju misterija. „Za majčine kosti još ništa ne znam. Bog zna da li ću ikad naći njene kosti“, ističe Mušan.
Iako su neka sela poput Kljune i Presjeka obnovljena, većina predratnih stanovnika dolazi samo tokom ljeta. U Presjeci stoji spomenik u čast ubijenim mještanima, a Ramiza Pajević, koja je izgubila oca i majku, ekshumirala je njihove posmrtne ostatke 1998. godine.
Preživjeli i porodice žrtava izražavaju razočaranje radom Tužilaštva BiH. Proces traženja nestalih spor je i često nedovoljno efikasan. „Ne tražimo ništa, samo da nam nađu kosti i da imamo gdje otići na mezar“, poručuje Šarančić.
Međunarodni dan nestalih osoba obilježava se 30. augusta, a više od tri decenije nakon rata u Bosni i Hercegovini još uvijek se traga za 7.588 nestalih. Potrage za istinom u ovim selima nastavljaju se, dok se sjećanja na rat ne blijede.