Goraždanin Dino Ajvazi svaki dan prijeđe desetine kilometara u potrazi za onim što drugima ne treba, posebno metalom, od čije prodaje i živi.
– Ja ovo zovem svojim poslom i ne stidim se nikako, jer radim pošteno i svaki dan se trudim. Ovaj je posao, ako imaš podršku sugrađana, dobar. Kad bih se onako sam, bez pomoći, bavio ovim, bilo bi slabije. Ali ja imam podršku, pomažu mi građani Goražda, pomaže mi omladina. Zovu me, hajde dođi, imamo nešto za tebe. Zato je to dobar posao. Ne da ogladnjeti – kaže Dino.
Dino je u Goražde došao 1977. godine, na poziv oca koji je radio u zemljoradničkoj zadruzi. Mlađi sin ima traktor kojim pomaže sugrađanima, dok je stariji, u potrazi za poslom, trenutno u Rusiji.
– Radio sam u rasadniku gdje su bile farme stoke, a radio sam i na drugim mjestima kao čuvar. U otkupnim stanicama, u Beriču, Ilovači, Ustiprači. Radilo se dosta, ali je bilo dobro – sjeća se tog vremena.
Nakon rata posvetio se drugim poslovima, jer ima 15 godina radnog staža, što nije dovoljno za penziju. Danas je njegovo radno mjesto na ulici, a radno vrijeme traje dok se vidi.
– Moja tura počinje u sabah, idem do Vinarića, u Bare, vratim se u centar, pa idem do uprave puteva, na Obarak. To je krug koji pravim jednom, a kada su duži i ljepši dani, i dva puta. Otpadni materijal najviše nađem u kontejnerima ili ako me neko zovne da mi da stari bojler, kadu, veš-mašinu, frižider… Dosta ljudi mi izađe ususret, radi solidarnosti, a i što sam radnik – kaže Dino Ajvazi.
Nekada je za staro željezo mogao dobiti i 200 maraka na dan, danas zaradi do 20 KM. Ipak, kaže, svoj posao ne bi mijenjao jer ga je zavolio. Kao ni grad u kojem živi, koji za njega, kako kaže, život znači.
Izvor: Dnevni avaz