Na vrućem julskom danu, Ešef Džananović ponovo tragajući za svojim najmilijima, dočekuje ekshumaciju u svom dvorištu u Donjim Garevcima. Već 34 godine ovaj hrabri čovjek traži posmrtne ostatke svoje supruge, majke, sestre i dva maloljetna sina, koji su nestali tokom rata. Ova ekshumacija označava novu nadu u njegovoj potrazi za istinom i smirajem.
U Donjim Garevcima, blizu Prijedora, Ešef Džananović dočekuje novinare i snimatelje s osmijehom, iako iza njega stoji višedecenijska bol. Njegova kuća postala je mjesto ekshumacije, gdje su se okupili predstavnici Tužilaštva Bosne i Hercegovine i policija iz Prijedora. Mjesto je obilježeno žutom trakom, a bager je uključen kako bi započeo iskopavanje. Ešef, poznat kao Ešo među prijateljima, pomno prati svaki iskopani meter, nadajući se da će pronaći svoje najmilije.
Kada ga pitamo kako se osjeća uoči ekshumacije, on uzdiše, dajući do znanja koliko mu je ova situacija teška. “Kako sam se osjećao to samo znam ja. Prošle sezone smo imali razgovore u Bihaću i došli smo do informacija koje su nas dovele ovdje, da probamo pronaći moju porodicu“, priča Ešef.
Tokom godina, Ešef je primao razne dojave, ali nikada nije mogao biti siguran u njihovu istinitost. Kaže kako su mu ispred kuće ostavljali poruke s tvrdnjama da su njegovi voljeni ubijeni, spaljeni ili sahranjeni u blizini.
Prvog dana ekshumacije, s temperaturom od 35 stepeni, Ešef pokazuje optimizam unatoč teškim okolnostima. “Nada uvijek postoji“, poručuje. Njegova potraga značila je pronalaženje ne samo tijela, nego i mirnog mesta na kojem bi mogao sahraniti svoje voljene.
Tokom četiri dana ekshumacije pronađeno je nekoliko obuće i odjevnih predmeta, koji su Ešefu donijeli određenu radost. “Nisam imao niti jedan predmet od svih petero članova porodice. Drago mi je da sam pronašao bar te predmete“, govorio je Ešef, naglašavajući da planira održavati uspomenu na njih u obliku muzeja.
Umjetnost mu pomaže da prebrodi teške trenutke; tokom noći često crta kako bi očuvao mentalno zdravlje. Ešef je preživio torture u logorima tokom rata, a vjera da će pronaći svoju porodicu nikada ga nije napustila.
U toku ekshumacije vladala je tišina i nada među prisutnima. Ešef je naglasio težinu samote koju nosi, prisjećajući se trenutaka kada je u dvorištu bilo mnogo ljudi, a sada se osjeća izgubljeno.
Nažalost, nakon što su radovi završeni, Ešef nije pronašao posmrtne ostatke svoje porodice, što ga je dodatno razočaralo. Njegova poruka onima koji također tragaju za svojim voljenima, uprkos svemu, ostaje puna nade: “Poručio bih, kao i ja, da ne gube nadu. Pronaći će se, ono, treba vremena.”
Dok se zemlja vraća na svoje mjesto, Ešef upravlja osmijeh, ostavljajući novu nadu da će jednog dana pronaći ono što mu pripada.