Književnik Faruk Šehić izazvao je pažnju svojom izjavom o Ive Andriću na društvenoj mreži X, ističući da se Andrić tretira kao „sveta krava Bošnjaka koji se stide svog porijekla“. Ova rasprava otvara pitanje održivosti književnog naslijeđa i identitetskih sukoba u kontekstu razvoja bošnjačke kulture.
U svom komentaru, Faruk Šehić osvrnuo se na diskusiju koja je počela nakon što je književnik i kolumnista Dragan Bursać podijelio dio teksta Mihajla Radojičića iz crnogorske „Pobjede“. Radojičić je govorio o Andrićevom odnosu prema srpskoj književnosti i vlastitom porijeklu, na što je Bursać otvorio raspravu o tumačenju Andrićevog identiteta u različitim nacionalnim kulturama na prostoru bivše Jugoslavije.
Poznato je da je Andrić svojevremeno izrazio želju da ga Miroslav Krleža ne svrstava među hrvatske pisce, što Radojičić navodi kao znak njegove ambivalentnosti prema nacionalnim identitetima. Šehić se uključio u raspravu ironičnom porukom, a zatim je najavio da se Andrić, kojeg mnogi doživljavaju kao simbol bošnjačke kulture, ne smije dirati.
Njegova izjava „Sve im diraj samo mojne Andrića“ označila je trenutak preokreta u raspravi, gdje se Andrić više ne sagledava samo kao književnik, već kao figura koja se tiče savremenih identitetskih odnosa unutar bošnjačkog društva. Različite interpretacije Andrićevih djela ukazuju na njegovo kompleksno pozicioniranje u literarnom naslijeđu.
Rođen u Travniku i odrastao u Višegradu i Sarajevu, Andrić je bio dio raznolikih jugoslavenskih kulturnih sredina, a svoje zrelo stvaralaštvo razvijao u Beogradu. Ovakva pozicija dovela je do toga da ga različite kulture, uključujući srpsku, hrvatsku i bosanskohercegovačku, tretiraju kao dijela svojih književnih tradicija.
Posebno je sporno pitanje Andrićeva odnosa prema Bosni i njenim muslimanima. Dok ga jedni smatraju najvećim hroničarom Bosne, drugi u njegovim djelima vide stereotipe o Bosni i osmanskom naslijeđu. Šehić u svom komentaru ukazuje na to da dio bošnjačke intelektualne javnosti tretira Andrića kao nedodirljivu kulturnu veličinu, otvarajući time pitanja o granicama rasprave o njegovim ideološkim pozicijama.
Ova diskusija nije samo o Andriću kao autoru, već također postavlja šira pitanja o identitetima i mitologijama koje oblikuju kulturni diskurs u Bosni i Hercegovini. Može li se o Andriću raspravljati izvan nacionalnih mitologija i kulturnih tabua ili je on i dalje simbol identitetskih sukoba u regionu? Ova debata se očigledno nastavlja, jer su Andrićeva djela ostavila dubok trag na književnu scenu bivše Jugoslavije.