Ibrahim Avdić, konzervator u Memorijalnom centru Srebrenica, posvećen je očuvanju ličnih predmeta žrtava genocida. Ova odgovorna uloga dolazi s teškim izazovima, budući da predmeti često dolaze iz masovnih grobnica i zahtijevaju posebnu njegu. Avdićeva priča povezuje lične uspomene iz djetinjstva sa svojom misijom da sačuva sjećanje na nevine žrtve.
Ibrahim je u julu 1995. godine imao svega četiri godine kada je s nenom autobusom izašao iz Srebrenice, čime se spasio od genocida koji je uzeo više od 7.000 života. Njegovi roditelji su se pokušavali izbaviti putem šume, što su na kraju i uspjeli. Više od tri decenije kasnije, Ibrahim radi na očuvanju sjećanja na te žrtve kao konzervator u depou Memorijalnog centra Srebrenica.
U svom radu, Ibrahim se bavi primarnom konzervacijom ličnih predmeta žrtava genocida, kao i drugih predmeta od historijskog značaja vezanih za događaje tokom opsade Srebrenice. „Lični predmeti žrtava genocida imaju značajnu ulogu, naročito tokom procesa ukopa i dženaza, jer ti predmeti ostaju iza žrtava“, pojašnjava on. Avdić naglašava koliko je važno očuvati ove predmete kako bi se kroz njih mogla ispričati priča o žrtvama.
Ibrahim je razgovarao sa novinarima portala Detektor u depou koji je izgrađen uz podršku USAID-a. Ovi objekti su posebno osmišljeni za čuvanje ličnih predmeta žrtava genocida, a depou su potrebne tri različite prostorije za adekvatno skladištenje ovih predmeta. Uz to, opremljen je i konzervatorskom radionicom, u kojoj Ibrahim trenutno obavlja preventivnu konzervaciju.
Konzervator ističe da predmeti koje obrađuje dolaze iz teških uvjeta, često iz masovnih grobnica. „Oni nose sa sobom različite produkte raspadanja ljudskih tijela“, objašnjava on. Tretman ovih predmeta zahtijeva duboko razumijevanje materijala i bioloških i hemijskih procesa koji su prisutni na ovim predmetima.
Ibrahim napominje kako je tokom ekshumacije masovnih grobnica prikupljanje predmeta bilo sporedno, jer je prioritet bio identifikacija posmrtnih ostataka. Prilikom ekshumacija, predmeti su ostavljeni po strani bez adekvatne njege. „Oni se još uvijek vode kao slučajevi, a to za nas predstavlja miks različitih materijala unutar jednog slučaja što povećava šanse od propadanja“, dodaje on.
Ibrahim se prisjeća svog povratka u Potočare kada se osnivao Memorijalni centar. Tada je prisustvovao prvim velikim dženazama, sjećajući se kako su ga i njegovi prijatelji pomagali prolaznicima da ukopaju žrtve bez srodnika. „Shvatio sam da moramo pričati o tim stvarima. Za mene je najvažnije da žrtve imaju smiraj“, ističe.
Pored svog posla u depou, Ibrahim sudjeluje i u projektu “Facing Srebrenica”, gdje se istražuju identiteti i lokacije na fotografijama holandskih vojnika. Ovaj rad predstavlja ključni dio memorijalizacije, jer pričanje priča žrtava pomaže očuvanju sjećanja. „Naša obaveza je da govorimo umjesto njih”, zaključuje on, naglašavajući važnost očuvanja sjećanja na žrtve genocida.