– Samo zahvaljujući Bogu, vratila sam se živa. Da li sam i zdrava još nisam sigurna, moraću da potvrdim, ali svoju priču dijelim za pouku drugima, ispričala je Dušica.
Njena priča počinje maja 2019. godine, kada je na slavi njenih roditelja susrela rodicu koja joj je ponudila, činilo joj se, jedinstvenu priliku.
– Na slavi sam se srela sa svojom rodicom Draganom. Ona mi je napomenula da njena kuma Sanja i njen suprug, po struci mašinski inženjer, žive u Njemačkoj i da im je potrebna pomoć oko djeteta. Dijete koje bih čuvala ima dvije godine, a obezbijedili bi mi platu, hranu, smještaj kao i troškove puta i osiguranje. Oklijevala sam isključivo zbog terapije koju dobijam na Institutu za reumatologiju u Beogradu. Razmišljala sam o tome, dok je Sanja insistirala da pođem i da ostanem šest mjeseci iako sa srpskim pasošem imam pravo da boravim najviše 90 dana u komadu. Uvjeravala me je da ne treba da brinem jer ona navodno ima neku vezu na graničnom prijelazu u Hrvatskoj, kao i da će ona snositi troškove eventualne kazne koju bih mogla da dobijem. Nakon što sam svojoj ljekarki objasnila situaciju, odobrila mi je da otputujem na tri mjeseca, pričala je ona.
Poslije mnogo peripetija i razgovora sa Sanjom kako bi se uskladili termini, pao je dogovor da Dragana dođe u Njemačku krajem augusta i ostane do prvog oktobra, pa da potom svi zajedno dođu automobilom u Srbiju na sedam dana, gdje će svi pozavršavati svoje obaveze u Srbiji, a potom se opet svi zajedno vratiti u Njemačku gdje bi Dušica trebalo da ostane do Uskrsa naredne godine. Sanja je Dušici također napomenula da ona i suprug imaju mjesečna primanja od oko 10.000 eura, te im finansije nisu nikakav problem.
– Dan mog polaska smo potvrdili 18. augusta, i to tako što mi je Sanjin suprug rezervisao i platio kartu za 25.8. na stajalištu kod Sava Centra, s polaskom u 00:05 sati. Poslali su mi kartu mailom i više puta naglasili da je polazak u nedjelju uvečer. Ni ja, kao ni oni, u toj gužvi, nismo uočili da je karta za subotu, a ne nedjelju uvečer, a ja sam uplatila i osiguranje od 4.000 dinara (oko 67 KM) za šta su mi oni obećali da će mi refundirati. Tek kada sam pokušala da se ukrcam u autobus, vozač mi je ukazao na to da moja karta važi za prethodni dan. Pokušala sam da kontaktiram Sanju, ali ona više nije bila na mreži, pa sam se vratila kući, priča ona, te nastavlja:
– Sanja je poruke vidjela tek sutra ujutro. Sanjin suprug opet mi je rezervisao kartu za Mannheim. Tako sam 26.8. opet krenula na put, iz Beograda preko Zagreba pa do Njemačke.
Poslije mnogo presjedanja i kašnjenja zbog redova vožnji autobusa, što je, kaže, naljutilo Sanju, Dušica je napokon jedva stigla u Ludvigshafen, što je bio konačni cilj. Stigla je oko pola tri ujutro, a na stanici ju je dočekao Sanjin suprug.
– Svi su spavali i on je odmah otišao da spava. U njihovoj spavaćoj sobi je veliko kupatilo. Dakle, nema tuširanja dok ne ustanu, a ja sam umorna i znojava sa puta, dok je napolju 30 stepeni. U malom hodniku je manje kupatilo kome sam imala pristup, a koje ima samo lavabo i šolju. Poslije tri dana konstantnog sjedenja, konačno sam se makar opružila malo, u nadi da ću se ujutro istuširati i malo doći sebi. U pola devet su svi ustali, međutim, odmah su nastavili sa svojim obavezama, te nije bilo vremena da uradim to što sam planirala. Sanja je starijeg sina od 10 godina ispratila na ekskurziju a ja sam odmah preuzela brigu o mlađem, zbog kojeg sam i došla. Tek oko tri popodne uspjela sam da se konačno i ja okupam. Sanja i njen suprug žalili su mi se na prošlu dadilju koja ih je svakog časa zivkala telefonom i molila da izađu s posla. Kod mene, njihov sin Ivan imao je vrhunski tretman i uvijek sam znala kako da ga umirim, nahranim i sve ostalo. Radila sam i mnoge druge stvari koje mi nisu u opisu posla. Kuhala sam iako to nije bio dogovor. Sve u svemu, imala sam dnevno oko dva sata slobodnog vremena i to sam uglavnom provodila sjedeći na stepenicama zgrede, plačući i odbrojavajući dane do povratka u Srbiju, kaže Dušica, dodajući i da je dogovor bio da će ona spavati na kauču u dnevnoj sobi koja, kako su joj rekli, nije prometna.
Međutim, ispostavilo se da cijela porodica tamo boravi dok ne krene na spavanje, oko ponoći, te je Dušica konstantno bila iscrpljena. Prvi ozbiljan sukob nastao je kada se Dušica Sanji požalila na loš tretman koji dobija od njenog starijeg sina.
– Ti si znala da ja imam dvoje djece i da moraš da vodiš računa o njima?, rekla mi je i ostavila me u šoku jer smo se jasno dogovorile da je moja obaveza samo mlađi, Ivan. Kada sam joj to i rekla, dreknula je na mene:
– Odmah idi! Izlazi iz stana!
To sam i željela da uradim, ali Sanjin suprug me je preklinjao da ih ne ostavljam na cjedilu pa sam popustila. Nekoliko dana kasnije, saznajem da je moj suprug imao tešku saobraćajnu nesreću, ali je na svu sreću on ostao živ. Sanja se uopšte nije uzrujavala zbog toga, već je samo hladno prokomentarisala: “Pa eto, makar je živ”. Ostala sam frapirana, priča Dušica, te nastavlja:
– Sanja je iz mene iscijedila i posljednji atom energije, a onda smo konačno sjeli u kola i krenuli kući. Svanulo mi je kad sam se dokopala Srbije. Radila sam za platu od 500 eura, daleko ispod tržišne cijene, jer je ona mislila da sam bijedna. Daleko od toga, bojim se da se iz ove priče vidi ko je bijedan. Na kraju, ostali su mi dužni oko 150 eura. Kada sam ih putem Vibera kulturno pitala za to, prvo me je blokirao Sanjin muž, a potom i Sanja par dana kasnije, završava Sanja, prenosi Kurir.rs.
Svoju priču riješila je tada da je podijeli sa ljudima kako bi skrenula pažnju na opasnosti rada na crno u inostranstvu, pa čak i kada ide preko poznatih osoba.