Majka bi i ovim putem zamolila sve nadležne osobe da joj pomognu, obraćala se na sve moguće adrese. Međutim, ovaj bivši legionar je izuzetno vješt u sakrivanju tragova i kako vrijeme odmiče, sve se više plaši da li će ih ikada naći. Od 29. marta očev telefon je isključen (065/408-817).
Sanja Sukara – Ilić iz Brčkog majka je koja je na ivici razuma, jer već 40 dana ne zna gdje joj se nalaze kćerke Milena (2003) i Nevena (2005). Ona je bila udata za Stanimira Ilića, penzionisanog pripadnika Legije stranaca, a dvojno državljanstvo Francuske imaju i kćerke. Bez najave ili obrazloženja on ih je odveo, a njihovu majku ostavio u očaju.
Oni su se prije dvije godine razveli, nakon dugogodišnje brakorazvodne parnice oko čijih detalja su htjeli poštedjeti djecu. Uprkos mišljenju socijalne službe, otac je na sudu dobio starateljstvo nad djecom. Sanja se žalila na takvu odluku, a ravno godinu čekala je konačno rješenje Centra za socijalni rad, po kojem bi imala pravo na posjete djeci.
Na svaku odluku muž je ulagao prigovor i odugovlačio sa njenim pravima. Socijalna služba u Brčkom je imala razumijevanja za majku, koja je podnijela i krivičnu prijavu iz razloga što joj zabranjuje kontakt sa djecom. Sud u Brčkom, po porodičnom zakonu, presudio je u korist majke i naložio da joj se vrate djeca. Protiv oca je presudila činjenica da je i 2010. godine napravio sličnu stvar i nestao sa djecom punih 40 dana, a koje je proveo u Italiji, Francuskoj i Njemačkoj. Kada je rješenje Suda u Brčkom postalo pravosnažno, on je sa djecom preselio u Doboj, gdje je kod lokalnih vlasti našao podršku.
– U Centru za socijalni rad u Doboju su me dočekali grozno i na svaki način pokušali da mi ospore pravo. Klasična priča Balkana, majka ne valja i sve ostalo što im je mogao iskonstruisati. To što je uslovno osuđen na godinu, jer mi nije dao viđati djecu, kao da ih se nije ni ticalo. I taman kada je isticala apelacija, oni su nestali bez traga, ispričala nam je Sanja.
Prethodno je ispisao djecu iz CIP-sa i prijavio ih u Doboj, jer nije mogao zbog sudske zabrane dobiti dječije pasoše u Brčkom. Nakon što ih je dobio u Doboju, napustili su BiH i posljednji put su evidentirani od Granične policije 29. marta, na graničnom prelazu Bosanski Brod.
– Išla sam da vidim djevojčice, po rješenju dva sata da provedem sa njima u tržnom centru. Nisu se pojavile. Otišla sam u njihovu školu i pedagogica mi je zabrinuto kazala da ih već danima tu nema. Škola je poslala upit Centru za socijalni rad, ali uzalud. Obavijestila sam Centar i policiju, ali su mi oni samo hladnokrvno kazali: Sa ocem su! Nisu mi čak htjeli ni izjavu uzeti, priča nam zabrinuta majka.
Sanja se našla u košmaru, u vrtlogu nepristupačne administracije i konstantnom stanju brige. Istražujući cijeli slučaj, došla je do zabrinjavajućih činjenica.
– Ono što je Centar u Doboju uradio, trebao bi i Sud u Haagu kazniti. Moja djeca su u školi napisala pisma, u kojima je, recimo, Nevena napisala: “Tata nas maltretira, tuče nas, hoda go po kući, bez gaća, ulazi nam u kupatilo. Mi smo sa tatom, a viđamo mamu. Voljele bismo da je obrnuto. Molimo vas da ovo pismo ne pokažete našem ocu, jer se plašimo njegove reakcije!”. Milena je napisala: “Mi smo sa tatom, jer je sud tako odredio. Tata nam je rekao da ćemo kod mame biti gladne, ali mi nikada kod nje nismo bile gladne!”. Ovo je bilo u školi krajem januara i škola je to dala Socijalnoj službi. Oni su, sram ih bilo, uzeli ta dječija pisma i dali njemu, ispričala nam je Sanja Sukara.
Izvor: Oslobođenje