Četvrtak, 23 svibnja, 2024

“U BiH vidim da je radnicima super. Niko se ne bori. Tu se najviše bore za roštilj, ražanj… Opet ću čuti da im nije dobro…”

Preporučeno

– Kada kod nas u Bosni nešto postane navika, tradicija, to traje strašno dugo.

Piše: Pavle Pavlović

Da ne pogledam kalendar ne bih ni znao da je Prvi maj u Nizozemskoj. Radni je dan kao i svaki drugi. Uz to još najavljuju kišu i hladnoću. Taman kao u prošlom životu po nekadašnjim zajedničkim prostorima jednog dijela Balkana. Ovdašnji mediji će, možda, u ponedjeljak, utorak nešto javiti o manjim ili većim protestima radnika, uglavnom onih koji tih dana nisu na poslu u Amsterdamu, Roterdamu. Niko neće pisati i slikati fešte uz roštilje i ražnjeve, kotlove sa grahom. Jer, toga ovdje nema.

.
Zato ću se, kao razočarani bosanski proleter okrenuti internet portalima zavičaja mi da bih se još jednom uvjerio gdje radnici bogovski žive. Ali, ako budem vrtio TV kanale čudiću se, kao i svakog Prvog maja, velikim demonstracijama u Parizu, Berlinu, jer znamo kakva je tamo privreda i koliko radnici zarađuju. Teško će nam biti da još jednom skontamo da se oni se bore da im bude još bolje! U BiH vidim da je radnicima super. Niko se ne bori. Tu se najviše bore za roštilj, ražanj. I što sam duže na ovim poljima lala i kanala sve manje počinjem razumijevati ljude s kojima sam rastao, slavio Praznik rada pod Igmanom, Trebevićem. Znam da ću opet trećeg, četvrtog maja čuti da im nije dobro. I onda će nestrpljivo čekati slijedeći 1, 2. maj i ponovo niko neće koristi te dane da pokaže zašto su istorijski za proletarijat značajni.

Sad će neki, po ko zna koji put, reprizno tvrditi da je Tito za sve kriv. U njegovo vrijeme se taj Praznik rada baš slavio praznično. Svi smo bili zaposleni. Imali smo besplatno školovanje, osiguranje. Nije uopće bilo redova pred zavodima za zapošljavanje. Stvarno se trebalo slaviti. Tako je navika i ostala. Kada kod nas u Bosni nešto postane navika, tradicija, to traje strašno dugo.

Srećom, oni iz sve besmislenijih BiH sindikata još nisu zaboravili da prvog dana petog mjeseca organizuju još koju kuhinjicu s grahom za sve gladnije radnike. I tako u krug pitaće se zašto sindikati u Jednoj i jedinoj, zapravo, postoje? Možda, zbog nekoliko funkcionera i njihovih dobro potkoženih fotelja? Zbog radnika sigurno tu nisu. I nikako ne razumijem te ljude. Da li je sindikalistima najvažniji cilj da što više radno sposobnih izađe iz Bosne i Hercegovine? Da svakoj novoj, mlađoj generaciji gotovo otvoreno šalju poruke da gleda kako da ode dalje, da se što više love može kući slati. Uvijek sam govorio da je neko rat skoro i planirao da bi imali veliku dijasporu. Svake godine oko četiri, pet milijardi maraka tako stigne u Bosnu i Hercegovinu, a da država za taj golemi iznos nije prstom mrdnula.

I onda tokom ljeta, kada se nostalgičari sliju u BiH na staze sjećanja i ljubavi, često čuju stipu ga, on je dijaspora…

Nego, umalo zaboravih, SRETAN VAM PRVI MAJ! Praznik roštilja i ražnjeva.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove Bh-index portala.

Preporučeni sadržaj

Izdvajamo

Izdvajamo

Rezolucija o Srebrenici usvojena u Generalnoj skupštini UN-a

Na današnjoj sjednici Generalne skupštine UN-a usvojena je rezolucija o genocidu u Srebrenici. 84 države su glasale za, 19 protiv a 68...

Još vijesti za vas