U noći, 15. aprila, zločinac Dario Kordić je odlučio dokazati da 1. februara nije “pucao u prazno”.
Pripadnici HVO-a su na današnji dan prije 30 godina, 16. aprila 1993. godine, ubili 116 Bošnjaka u selu Ahmići, a selo potpuno razorili i spalili.
Kordićeva prijetnja i osmišljeni plan
Osuđeni ratni zločinac Dario Kordić, zaprijetio je javno, 1. februara 1993. godine, preko studija Vitez, Televizije HZ HB, srednjobosanskim Bošnjacima da će nestati. Ta prijetnja po sadržaju je gotovo identična, a po poruci ista, kao čuvena Karadžićeva na zasjedanju Skupštine RBIH sredinom oktobra 1991. godine. Kordić je 1. februara zaprijetio Bošnjacima riječima: “Nemojte se igrati s time! Budete li išli na neku od drugih općina, može se desiti ne samo da ne bude države BiH, nego da ne bude ni muslimanskog naroda.”
U noći, 15. aprila, je odlučio dokazati da 1. februara nije “pucao u prazno”. Sutradan je cijelo bošnjačko selo uništeno, zajedno sa stanovništvom.
Akciju su isplanirala ratni zločinci Tihomir Blaškić i Dario Kordić. Za izvršenje zločina, doveli su u rejon Viteza i specijalne jedinice HVO-a sa drugih općina, a koje su već ranije „omirisale krv“ u oružanim sukobima sa ARBiH. Tako su 14. aprila stigli Džokeri, specijalna jedinica HVO-a iz Busovače pod komandom Ante Sliškovića.
U ranim jutarnjim satima 16. aprila 1993. godine jedinice za posebne namjene HVO-a Džokeri i Maturice izvršile su napad na Ahmiće. Bilo je 5.30h, ezan za sabah-namaz, jutarnju molitvu muslimana, bio je znak za napad.
Hrvatski stanovnici tih sela su pravovremeno upozoreni o napadu, a neki su čak i sudjelovali u njemu. Hrvatske žene i djeca su evakuirani dan prije borbi. Tog jutra, HVO vozila blokirala su glavne ceste, a napad je započeo sa tri strane kako bi se stanovništvo u bijegu usmjerilo prema jugu gdje su vojnici čekali i pucali na ljude. Manje grupe od oko pet do deset vojnika išle su od kuće do kuće, palili ih te ubijali ili tjerali mještane.
Neka od tijela su pronađena u ugljenisanom stanju i u položajima iz kojih se može zaključiti da su bili živi spaljeni.
Među 116 bošnjačkih civila, 32 su bili žene, a 11 djeca mlađa od 18 godina. Najmlađa žrtva u Ahmićima bila je tromjesečna beba.
Muškarci su najčešće ubijani pucnjem iz neposredne blizine. Vojnici HVO-a su odvajali muškarce od njihovih porodica, a zatim ih ubijali. Izdvojili su Abdulaha Ahmića i njegovog oca u dvorište iza porodične kuće i obojici pucali u glavu. Abdulah Ahmić je tada ranjen, dok je njegov otac ubijen. Vojnici HVO-a su izdvojili i ubili muževe i sinove Nure Pezer i Fatime Ahmić. O svemu je u Hagu svjedočila Nura Pezer.
Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije presudio je da su ti zločini bili zločin protiv čovječnosti, a jedan od izvršitelja ove akcije i ‘mozak’ operacije Dario Kordić osuđen je na 25 godina zatvora. Pokolj su otkrile mirovne snage UN-a sastavljene od britanske vojske, i pukovnik Bob Stewart. Prizorište strašnog zločina bilo je potresno o čemu ostaje zabilježeno svjedočanstvo i u ovom videu.
Iako je zločin u Ahmićima po broju žrtava najmasovniji, 116 ubijenih, broj ukupno ubijenih Bošnjaka u srednjoj Bosni od strane HVO-a od sredine do kraja aprila 1993. godine gotovo je dvostruko veći.