Irfan i Silvija Srebrić iz Bihaća, oboje teško bolesni i nezaposleni, žive u skromnoj kućici sa dva sina osnovnoškolca, Ismetom i Mujom. Sva primanja što imaju, Irfanova je invalidska penzija u visini od 300 KM. Taj iznos im jedva pokrije troškove režija i lijekova.
Donedavno se Irfan potpomagao moto-kultivatorom s kojim je orao ljudima njive, prevozio materijal i skupljao staro željezo, pa je nekako uspijevao da sastavi kraj s krajem. Međutim, kako se motokultivator pokvario, Irfan i njegova četveročlana porodica našla se u velikom iskušenju.
Nakon što je ovu tužnu ljudsku sudbinu objavio “Dnevni Avaz”, na adresu portala Haber.ba pristiglo je “pismo” koje opisuje stanje u kome se porodica Srebrić trenutno nalazi:
Dragi prijatelji, htjela bih s vama podijeliti jednu dirljivu priču, jednu zaista tužnu životnu priču jedne porodice iz Bihaća u koju sam se i sama jučer uvjerila na licu mjesta.
Žalosno je što je sve više ovakvih slučajeva koji žive na rubu egzistencije i koji trebaju pomoć drugih ljudi.
Suprug, sin i ja smo krenuli u uobičajenu poslijepodnevnu šetnju, pošto nam je trebala usluga prevoza, i imajući na umu da ta familija preživljava isključivo na taj način, uputili smo se ka njihovoj kući da se dogovorimo za uslugu prevoza. Kada smo stigli pred samu kapiju, odmah smo uočili da moto-kultivator parkiran stoji doslovno u dijelovima i čeka na popravak, koji oni naravno ne mogu finansirati, a koji im je bio jedini izvor prihoda sakupljajući staro željezo i otpad.
Prilazi mi žena i poziva nas da uđemo u kuću, ne nudi nam ni kafu, niti bilo šta, jer nema. Sve što imaju je dva dječaka starosti od 10-13 godina. Dok me gleda svojim toplim i iskrenim očima, napunjenim suzama, prilazi mi i šapnu mi da niko ne čuje, mi danas ništa nismo jeli. Ostala sam zaprepaštena.
“Ni kapi ulja u kući nemam, sve što imam je kilogram i po brašna”.
A onda se i on povjeri, kako mu je visok pritisak i da je prije nekoliko popio lexaurin da se malo smiri, ne zna ni kuda će ni šta će.
I sad, dok ovo pišem, u ušima mi odzvanjaju te njene riječi. Tad je počela sva priča.
“Imala sam nedavno infarkt, nisam željela u bolnicu, ne mogu ostaviti djecu. Često gubim svijest. Nedavno me sin našao u predsoblju kako ležim bez svijesti i plačući uvukao me u drugu sobu”.
Progutala sam knedlu koja mi je zapela u grlu. Kupili smo tel., koji nam nije bio potreban, eto tek toliko da im damo novac da imaju za obrok. Pozdravili smo se s njima, okrenuli se i otišli.
Našu popodnevnu šetnju zamijenili smo odlaskom u obližnji market i novac koji je bio namijenjen za kafu i kojekakve gluposti, kažem gluposti zato što i jesu za razliku od onog što je njima bilo potrebno. Kupili sm nešto osnovnih namirnica, i uputili se opet njima. Kada smo počeli vaditi kese iz auta, žena se odmah s vrata uhvatila za glavu i počela plakati. Kleknula je ispred mene i počela me ljubiti držeći me za ruke. Osjećala sam se posramljeno. Istovremeno mi se miješala i tuga i sreća, kada sam vidjela sjaj u očima tih dječaka. Rekla sam joj da sjedne i da razgovaramo. Nisam joj mogla obećati, ali sam rekla da ću pokušati pomoći pa makar i na ovaj način da podijelim s vama ovu njihovu priču, možda se još neko nađe da im pomogne. ako ništa, barem podijelite na svom Facebook zidu, ko zna možda se nešto lijepo i desi ovoj porodici.
Ne može čovjek ostati ravnodušan kada znaš da u tvojoj blizini žive djeca koja odlaze u krevet i ustaju gladna.
Ukoliko želite pomoći ovoj porodici, podaci da ostvarite kontakt su:
Srebrić (Muje) Irfan
Ulica Jablanska br.142
77000 Bihać
Supruga Silvija, sinovi Mujo i Ismet
Broj tekućeg računa: 1941031694600183 ProCredit banka
Napomena: Broj žiro-računa smo provjerili u poslovnici ProCredit banke u Bihaću, te su nam potvrdili da je broj ispravan i odnosi se na ime Srebrić Irfan.
Broj telefona: 066 306 487
(Haber)