Vjerojatno ste se barem jednom upitali kako je onim ljudima što rade na brodovima za odmor koji voze turiste na sve strane svijeta? Za sve vas koji ste možda pomišljali raditi taj posao, novinari hrvatskog “Dnevnika” su napravili intervju sa Zagrepčanom Igorom Mijićem koji je trenutno na kruzeru negdje s druge strane Zemljine kugle…
Igore, kako to da si uopće jednoga dana završio na kruzeru?
Nisam od onih što mogu sjediti na miru, oduvijek sam volio putovati, bitno je da se negdje ide. S druge strane, nakon 10-godišnje novinarske karijere i nekoliko godina rada u odnosima s javnošću, zasitio sam se podstanarskog života, zakašnjelih ili neplaćenih honorara, potplaćenih poslova, života do 15. u mjesecu, nepotizma, korupcije, hrvatske birokracije, jala i zavisti, praznih i lažnih obećanja.
Odlučio sam se maknuti i probati nešto novo, a rad na cruiseru je bila prilika da spojim ugodno s korisnim. Ideja je došla od prijateljice Sare, koja je također odradila nekoliko ugovora na cruiserima. Gledao sam što bih uopće mogao i želio raditi na kruzeru, odluka je pala na poziciju Internet Managera, prijavio sam se i u proljeće 2009. godine krenula je najveća avantura u mom životu, koja još uvijek traje.
Kakav je bio tvoj prvi dodir s cruiserom. Gledali smo filmove i serije u kojima su glavni likovi – gosti, ali kako izgleda s druge strane?
Prvi dojam je isti kod svih koji prvi put stupe na ove čelične grdosije, a to je – šok. Sve oko vas je novo, od posade sa svih krajeva svijeta, skučenog životnog prostora, do zraka koji udišete, hrane koju jedete. Ako ste sretni i spretni, nakon tjedan dana lutanja brodskim hodnicima zapamtite putove od kabine do radnog mjesta i kantine.
Kao da ste stupili na novi planet, gdje vrijede nova pravila, gdje ćete čuti sve moguće i nemoguće naglaske engleskog jezika, a u nosu će vam se zadržavati mirisi za koje niste znali da postoje. Radi se stalno, bez slobodnog dana, tako da brzo zaboravite na dane u tjednu i datum u godini – sve to postane nebitno. Vremenske zone mijenjate iz tjedna u tjedan, nekad i češće. IPM, M1, ILO novi su pojmovi u vašem svakodnevnom životu, koje je teško objasniti u par riječi. U stvari, ovdje najbolje shvatite koliko ste snalažljivi, prilagodljivi, od kakvog ste materijala.
Koje su ti se anegdote zbivale tih prvih dana? Jesi li sam birao destinacije?
Najvise dogodovština u početku je vezano za engleski jezik. Tek kad sam stupio na brod i krenuo komunicirati s ostalim članovima posade, shvatio sam da što imaš veći vokabular – to te manje razumiju, naročito Indijci, Filipinci i Indonežani, kojih ima najviše. Jednako je tako meni njihov engleski bio totalno nerazumljiv – pitao bih za upute kako negdje doći na brodu, oni bi spremno objasnili, a ja bih samo kimnuo glavom i produžio, nije mi se dalo pitati da ponove, nije imalo smisla. S vremenom se naučiš slušati i razumjeti. A i snalaziti se po brodu.
Bilo je i zanimljivih trenutaka s putnicima. Znali su me pitati gdje spavam. Kako sam mislio da se oni šale sa mnom, uzvratio sam istom mjerom: “Ne znate? Pa helikopter svaki dan dođe po nas i odveze nas doma.” Čudno su me pogledali i otišli. Sljedeće jutro zove me šef recepcije i kaže: “Igore, zašto si rekao putnicima da po tebe dolazi helikopter?” “Pa šalio sam se, mislio sam da su me shvatili”, kažem ja, a on se nasmije i kaže: “OK, ovoga puta ti opraštamo, ali nemoj to više raditi. Naime, nazvao nas je putnik i žalio se da ga je probudila buka helikoptera!”
Što se destinacija tiče, pokušao sam birati brodove koji su išli u dijelove svijeta koje sam htio posjetiti. Imao sam sreće pa su mi u većini slučajeva želje ispunjene, tako da sam osim Južne Amerike manje-više obišao obale ostalih kontinenata. Uspio sam i odraditi put oko svijeta u 86 dana, to je posebno iskustvo.
Gdje si sad?
Trenutno smo pri kraju puta oko Australije. Ujedno s tim završavamo sezonu Down Under i krećemo prema Japanu, gdje će brod kružiti u ljetnim mjesecima. Najljepša strana mog posla je što imam poprilično slobodnog vremena. Obično u luku stignemo negdje oko 7-8 ujutro, a odlazimo oko 5-6 popodne. Tako između jutarnje i popodnevne smjene imam oko 7-8 sati vremena za izlazak. Kad god mogu, obilazim mjesta biciklom, a često odlazim s ostalim putnicima na organizirane izlete kao pratitelj grupe. Ponekad u nekim lukama ostanemo i dva, tri dana.
Kao i svaki rad s ljudima, tako i posao Internet Managera zahtijeva puno strpljenja i razumijevanja. Putnici na brodu su uglavnom umirovljenici, koji nisu bas spretni u korištenju smartphonea, tableta, laptopa i ostalih gadgeta, pa im treba pomoć, što je najveći dio mog posla. Ostatak odlazi na seminare koji organiziram za putnike, sređivanje računa, održavanje i popravak kompjutera u internet cafeu te briga o internetu za posadu. Većina putnika je svjesna manjka svog znanja i nemaju problema to priznati, čak se i šaliti na svoj račun, a uvijek ima i onih čangrizavih, kojima nikad ništa nije dobro, pa tako ni moja pomoć, no s vremenom se prestaneš uzrujavati zbog takvih pojedinaca.
Nakon posla družim se s ekipom iz svih odjela ovog plovećeg hotela, od oficira s mosta, preko ekipe iz plesne skupine i recepcije do čistača i sobara. Interesantnih tema nikad ne manjka, a često se organiziraju i tematske disko veceri, kvizovi, gledanje filmova, turniri u pikadu, biljaru (da, i toga ima na brodu), kartaškim igrama, stolnom tenisu. Svaki brod ima i vanjsko igralište, gdje se igra košarka i mali nogomet. Naravno, tu je i teretana, knjižnica i videoteka. Uglavnom, sadraja ne manjka, ali nakon napornog dana, što na brodu, što van njega, nemam previše volje za tulumarenjem ili bavljenjem sportom. Čitam knjige, gledam filmove, pišem blog s vremena na vrijeme i pokušavam se naspavati, jer nemam slobodnog dana tijekom šest mjeseci, koliko mi traje ugovor.
Kolika je uopće plaća sa sedam kora?
Moja plaća nije spektakularna, u mom ružičastom svijetu mislio sam da bih toliko trebao zarađivati u Hrvatskoj, ali to je nemoguće. Daleko je to od plaća koje zarađuju oficiri na tankerima, neću si tako uskoro kupiti ni stan ni auto, iako bih taj novac radije potrošio na neke druge nematerijalne stvari. Prednost je to što na brodu ne plaćaš stanarinu, račune, hranu, a pivo u crew baru je prilično jeftino, tako da realno nema velikih troškova, pa se može nešto uštedjeti za godišnji odmor. Opet, jednom se živi, a tijekom posjeta svim tim lukama toliko je dobrog ića i pića koje treba kušati, atrakcija koje treba vidjeti, vratolomija koje treba isprobati…