O svojoj potrazi za vjerom, odrastanju u sredini u kojoj su živjela djeca različitih vjeroispovijesti, reakcijama roditelja, hidžabu, braku i vlastitom identitetu govorila je u emisiji „Priče povratka“ na platformi IslamEdu.
Njena priča o prihvatanju islama, kako je ispričala, nije počela upoznavanjem budućeg supruga muslimana. Pitanja o vjeri javila su se mnogo ranije, još u djetinjstvu.
Pitanja o vjeri počela je postavljati tokom bombardovanja
Ana kaže da je o Bogu počela ozbiljnije razmišljati kada je imala 12 godina, tokom NATO bombardovanja 1999. godine. U isto vrijeme njena majka se suočavala sa ozbiljnom bolešću, zbog čega su strah, neizvjesnost i mogućnost gubitka za nju postali dio svakodnevnice.
Odgovore je u početku pokušavala pronaći u hrišćanstvu. Odlazila je u crkvu, postila i četiri godine pohađala vjeronauku, ali je, prema vlastitom svjedočenju, i dalje osjećala da nije pronašla ono za čim je tragala.
Istovremeno je odrastala u Novom Pazaru, okružena prijateljicama muslimankama. Njihov odnos prema vjeri počeo je privlačiti njenu pažnju.
„Na njihovim licima vidjela sam sreću, ispunjenost i mir. Bile smo djeca, ali se ta iskrenost i ljubav mogla primijetiti“, ispričala je Ana.
Kasnije se, kako kaže, udaljila od vjere, ali je smrt školskog druga ponovo otvorila pitanja koja je pokušavala ostaviti iza sebe.
Mladić s kojim je godinama dijelila školsku klupu iznenada je preminuo, a na njegovoj sahrani prvi put je ozbiljno pomislila da se i sama mogla naći na njegovom mjestu.
„Samo mi je proletjela misao da sam na njegovom mjestu mogla biti ja. Pitala sam se šta sam pripremila i čime bi Bog bio zadovoljan. Tada sam sebi rekla da više ne mogu tako živjeti i da moram da se vratim vjeri“, kazala je.
U međuvremenu je upoznala muškarca za kojeg će se kasnije udati, a koji je musliman. Međutim, Ana naglašava da njena odluka da prihvati islam nije bila uslovljena njihovim odnosom.
Govoreći o Novom Pazaru u kojem je odrasla, prisjetila se i vremena kada djeca, kako kaže, nisu pravila podjele prema vjeri.
„Dijelili smo se samo na ljude i neljude, na dobre i loše. Živjeli smo kao jedna duša.“
„Hoću da budem muslimanka“
Odluka je, prema njenom svjedočenju, konačno sazrela u periodu priprema za vjersko vjenčanje. Osjećala je snažan unutrašnji nemir, teško je spavala i budila se iscrpljena.
Jedne noći probudila se, kako je ispričala, s osjećajem da ne može disati.
„Više ne mogu ovo da izdržim. Meni je potreban Bog i vjera u Boga. Hoću da budem muslimanka. Trebao mi je namaz, ta veza između čovjeka i Boga“, prisjetila se Ana.
Svoju odluku saopćila je efendiji neposredno pred šerijatsko vjenčanje. Prema njenim riječima, iznenađen je bio čak i njen budući suprug. Efendija joj je objasnio da prihvatanje islama nije uslov za sklapanje braka i pitao je da li je sigurna u svoju odluku.
Ana kaže da jeste bila.
Sa nepunih 20 godina izgovorila je šehadet i prihvatila islam.
„Suprug me pitao zbog čega plačem, jesam li se pokajala i da li me je strah. Rekla sam da nije ništa od toga. Osjećala sam se toliko lagano, kao da mi je neko skinuo ogroman teret s leđa“, ispričala je.
Za nju je, međutim, uslijedio mnogo teži dio – reakcija porodice.
Kada je počela nositi hidžab, roditelji su se, prema njenom svjedočenju, suočili s komentarima okoline, dok ju je dio šire porodice potpuno odbacio.
„Imala sam utisak da su roditelji bili prestravljeni i da su mislili da su izgubili svoje dijete“, rekla je.
Ana svoju odluku nije doživljavala kao odbacivanje porodice, porijekla ili roditelja. Ipak, trebalo je proći nekoliko godina da se odnosi ponovo približe.
Prekretnica je bilo rođenje njenog prvog sina. Roditelji su željeli upoznati unuče, a upravo je preko njega, kako kaže, počelo njihovo ponovno zbližavanje.
Istovremeno su dobili priliku bolje upoznati njenog supruga, brak i život koji je izgradila.
„Shvatili su da islam od mene nije napravio ništa loše. Nisu izgubili svoje dijete, već su dobili bolje dijete nego što sam ranije bila“, ispričala je Ana.
Kaže da su roditelji vremenom primijetili promjene u njenom ponašanju, navodeći da je postala smirenija, strpljivija i pažljivija prema njima. Posebno pamti reakciju majke, koja je primijetila drugačiju i opušteniju atmosferu u njenom domu.
„I dalje sam Srpkinja“
Promjena vjere otvorila je i pitanje njenog nacionalnog identiteta. Ana kaže da za nju između te dvije stvari nema dileme.
„Ja sam i dalje Srpkinja. Rođena sam u Republici Srbiji i po nacionalnosti sam Srpkinja, dok je moja vjera islam. Ponosim se time što sam Srpkinja i ne mogu pobjeći od svojih korijena“, poručila je.
Sebe zato opisuje kao Srpkinju islamske vjeroispovijesti. Hidžab, kaže, ne doživljava kao nešto što joj je nametnuto, već kao vlastiti izbor.
„Kada spustim glavu na sedždu, osjećam povezanost s Allahom koja mi je bila potrebna. U tom trenutku nestaju brige, tuga i sve ono što me opterećuje.“
Govoreći o tome postoji li nešto zbog čega bi danas napustila islam, Ana je bila kategorična.
„Ne postoji kofer novca niti bilo kakva ucjena zbog koje bih napustila vjeru koju sam spoznala. Duhovno zadovoljstvo ne može se kupiti, platiti niti mjeriti bilo čime.“
Na kraju je govorila i o cijeni koju je, kako kaže, platila zbog svoje odluke, od udaljavanja od porodice do osuda s kojima se suočavala.
Na pitanje da li je sve vrijedilo, njen odgovor, kaže, ostaje isti.
„Kada me pitaju je li vrijedilo svega što sam žrtvovala, kažem da jeste. To osjećanje vrijedi svega“, zaključila je Ana u emisiji „Priče povratka“, prenosi Sandzakdanas.