Prije više od godinu dana, na sjednici Općinskog vijeća Kakanj jednoglasno je usvojena odluka o javnom redu i miru kojom se kažnjavaju prijetnje, vrijeđanje, omalovažavanje, nepristojno i drsko ponašanje ili drugi vid uznemiravanja građana ili službenih lica na javnom mjestu ili društvenim mrežama, ili putem elektronske pošte i SMS poruka. Ova odluka je dala ovlasti policiji, čiji su službenici počeli izdavati prekršajne naloge, ali su za Detektor potvrdili da nemaju poseban pravilnik o postupanju niti metodologiju.
Amir Šečibović, ministar prostornog uređenja, građenja, zaštite okoliša, povratka i stambenih poslova u Srednjobosanskom kantonu, na svom Facebook profilu napisao je da je Bugojno specifično i zatrovano mržnjom političara, te da pokreće inicijativu da Općinsko vijeće izmijeni zakon kao Kakanj.
“A ja ću se pozabaviti na kantonu da se izmijene zakoni i da svi koji pređu granicu u javnom prostoru snose odgovornost”, stoji u objavi.
Ministar Šečibović nije odgovarao na poruke i pozive novinara Detektora iako je naveo da u Bugojnu rukovodioci mijenjaju pravilnike samostalno, bez saglasnosti Vijeća, i da to prolazi bez ikakvih posljedica.
Kantoni u Federaciji BiH imaju vlastite zakone o javnom redu i miru. Općinske i gradske vlasti mogu donositi vlastite odluke o javnom redu i miru pozivajući se na Zakon o principima lokalne samouprave u FBiH, a na osnovu tih ovlaštenja pojedine općine posljednjih godina pokušavaju proširiti definiciju “javnog mjesta” i na društvene mreže i internet prostor.
Sagovornici Detektora upozoravju da lokalne zajednice nemaju ovlaštenje da redefinišu pojam javnog mjesta mimo viših zakonskih akata, niti da ograničavaju slobodu izražavanja na način koji bi mogao biti suprotan međunarodnim standardima. Zbog toga su odluke kojima se online prostor tretira kao javno mjesto izazvale brojne kritike i upozorenja da bi mogle otvoriti prostor za selektivno kažnjavanje građana, novinara i političkih neistomišljenika.
Feđa Kulenović, viši asistent na Katedri za informacijske nauke Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, kaže da bi općinama i gradovima bilo mnogo bolje da sredstva ulože u programe koji će pripremiti građane i građanke za budućnost, nudeći im informacijsko i medijsko opismenjavanje, kao i programe AI pismenosti. Ukoliko dođe do usvajanja, kako kaže, besmislene, retrogradne i restriktivne odredbe u Bugojnu, ministar Šečibović i druga službena lica vrlo lako mogli bi sami biti predmet sankcija zbog svojih objava, koje zaista uznemiravaju građane i time remete javni red i mir.
“Ovakva nastojanja regulisanja javnog prostora i slobode izražavanja samo dodatno guše manjinske glasove u svim sredinama i nikako ne rješavaju ‘probleme’ vrijeđanja, na koje svako od nas svakako ima pravo”, pojašnjava Kulenović.
Odluke suprotne međunarodnim konvencijama
Koordinatorica javnih politika u Udruženju građana “Zašto ne” Maida Ćulahović kazala je da, ukoliko u Bugojnu bude usvojena odluka po uzoru na Kakanj, izvjesno je da će to postati model i za druge lokalne zajednice.
Pojašnjava da očigledno postoji trend kopiranja restriktivnih rješenja i uvođenja sankcija protiv “neprihvatljivog” govora u online prostoru na lokalnim nivoima.
“Sigurniji i odgovorniji online prostor ne može se postići površnim i parcijalnim rješenjima koja omogućavaju selektivnu i proizvoljnu primjenu, otvaraju vrata zloupotrebama i cenzuri te su, dakle, u direktnoj suprotnosti s međunarodnim standardima, ali i domaćim zakonskim okvirima koji štite slobodu izražavanja”, kazala je Ćulahović.
Da su ove odluke suprotne Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima i međunarodnim standardima koji garantuju slobodu govora, mišljenja je i koordinatorica Linije za pomoć novinarima u Udruženju “BH novinari” Mirna Stanković Luković.
Ona upozorava da izmjene općinskih odluka kojima se online prostor tretira kao “javno mjesto” pokazuju koliko se političke i društvene tenzije pokušavaju rješavati represivnim, a ne sistemskim mjerama.
“Umjesto ozbiljne javne rasprave o digitalnim pravima, medijskoj pismenosti i postojećim mehanizmima zaštite od govora mržnje ili prijetnji, pribjegava se modelu koji policiji daje široka ovlaštenja da reaguje na sadržaj objavljen na internetu kao da je riječ o incidentu na ulici ili fizičkom narušavanju javnog reda i mira”, pojasnila je Stanković Luković.
Posebno je zabrinjavajuće, kako kaže, što općinska vijeća ovakve odluke donose bez znanja ministarstava unutrašnjih poslova, te da oni za ovakve izmjene saznaju iz biltena koje dobijaju od policijskih uprava.
“Otvara se mogućnost zloupotrebe i pokretanja prekršajnih postupaka protiv osoba koje putem društvenih mreža izražavaju mišljenje ili kritičke stavove o radu javnih dužnosnika”, rekla je Stanković Luković.
Tokom pandemije koronavirusa u BiH donošene su slične odluke, podsjeća Borka Rudić, generalna sekretarka Udruženje “BH novinari”.
“Tada je Institucija ombudsmena reagirala na dvije takve odluke jer su smatrali da je riječ o ograničavanju prava na slobodu izražavanja, iako vanredne okolnosti daju mogućnost lokalnim vlastima da donose odluke koje će biti u širem interesu svih građana”, podsjetila je Rudić.
Kaže da bi, ukoliko se ovakva praksa nastavi, BiH mogla imati sve više zakona i odluka koje se tiču ograničavanja prava i sloboda novinara i medija. Dodaje da se njima istovremeno ne rješavaju stvarni problemi koji nisu adekvatno regulisani u BiH, uključujući online medije i odgovornost društvenih mreža.
Put ka gušenju kritičkih glasova
Srđan Traljić iz Transparency Internationala BiH je kazao da ovakvi postupci predstavljaju nastavak negativnih tendencija u cijeloj BiH, koje idu u pravcu suzbijanja kritičkog mišljenja i javne kritike.
“Mi se zaista plašimo cenzure koju će ovakva država provoditi sa ovim nivoom korupcije, sa ovakvom političkom kulturom, sa ovakvim tendencijama koje godinama idu u pravcu uspostavljanja sve veće kontrole nad nezavisnim institucijama i nezavisnim medijima, te koje vode ka gušenju kritičkih glasova”, kazao je Traljić.
Podsjeća da je kleveta u Republici Srpskoj uvrštena u Krivični zakonik, čime je ostavljena mogućnost, kako kaže, pravosuđu, koje je pod političkom kontrolom, da progoni ljude zbog iznošenja mišljenja na društvenim mrežama ili bilo gdje u javnosti.
Ćulahović navodi da ovakve inicijative dolaze kao pokušaji rješavanja problema koji u online prostoru u BiH sigurno postoji, ali mu se pristupa uz potpuni nedostatak razumijevanja ove problematike, koja je mnogo kompleksnija i slojevitija.
Stanković Luković napominje da regulacija digitalnog prostora mora biti uređena kroz jasne i precizne zakone, uz poštivanje svih standarda, ali ne i kroz lokalne odluke koje mogu ostaviti prostor za arbitrarnu procjenu policije šta je “uvredljiv”, “uznemirujući” ili “neprimjeren” sadržaj.
“U demokratskom društvu granica između zaštite javnog reda i zaštite slobode govora mora biti vrlo pažljivo postavljena, jer se u suprotnom lako može desiti da kritika vlasti, satira ili oštra politička debata budu tretirane kao prekršaj”, naglašava Stanković Luković.