Trenutno se na 12 lokacija u Bosni i Hercegovini nalazi 469 slučajeva nekompletnih tijela, većinom neidentifikovanih osoba. Iako ne postoji tačna evidencija o ukopima, u Institutu za nestale osobe BiH navode kako su većina ekshumiranih tijela nekompletna. Prepreke u potrazi za potpunim posmrtnim ostacima su brojne, a porodice se suočavaju s težim odlukama nego ikad prije.
U Bosni i Hercegovini, na 12 različitih lokacija, trenutno se nalazi 469 slučajeva nekompletnih posmrtnih ostataka, uglavnom neidentifikovanih osoba. Iako precizna evidencija o ukopima nekompletnih posmrtnih ostataka izostaje, iz Instituta za nestale osobe BiH ističu da je većina ekshumiranih tijela u ovoj zemlji nekompletna.
Najveća prepreka u procesima kompletiranja posmrtnih ostataka je način na koji su zločini počinjeni i kasnije prikrivani. Emza Fazlić iz Instituta za nestale osobe BiH ističe kako “moderna historija civilizacije ne pamti ovakav monstruozan inženjering zločina”. Nakon formiranja primarnih masovnih grobnica, tijela su premještana teškim građevinskim mašinama u sekundarne i tercijarne grobnice, što je rezultiralo s mnogo nepoznatih identiteta koji čekaju svoj konačni ukop.
Osim potrage za nestalim osobama, Fazlić objašnjava da se danas traga i za onima koji su već pronađeni. Mnoge porodice odbijaju ukop kada je pronađena samo jedna kost, čekajući kompletne posmrtne ostatke. “Odraslo ljudsko biće ima 207 kostiju, a mi porodici nudimo jednu ili dvije. Svjesne neumoljivog protoka vremena, porodice se sve više odlučuju na ukop onoga što imamo”, kaže Fazlić.
Kada se naknadno pronađu dijelovi tijela osobe koja je već identifikovana i ukopana, pokreće se proces reasocijacije. Svake godine se otvaraju postojeće grobnice kako bi se dodali naknadno pronađeni dijelovi tijela. Ova praksa je pokazatelj koliko su složeni i emotivni postupci pretraživanja i ukopa posmrtnih ostataka.
Iskustva porodica ukazuju na to koliko su odluke oko ukopa nekompletnih posmrtnih ostataka teške i lične. Kada Hotić, potpredsjednica Pokreta “Majke enklava Srebrenica i Žepa”, govori o svojim iskustvima, ističe: “Kada su mi javili da su pronašli jednu ili dvije kosti, prihvatila sam da ih ukopam.” Danas ona ima nišan sa imenom svog sina, koji više nije nepoznata osoba.
S druge strane, Ramiza Gurdić, koja je izgubila supruga i dvojicu sinova tokom genocida, svjesna je bola koji takve odluke donose. “Sina Mehrudina sam kopala dva puta, ali ga nisam cijelog ukopala. Pitam se gdje mu je glava,” ispričala je Gurdić.
Porodice su često primorane donijeti slične odluke. Branko Gudalo, čiji je otac ubijen 1995. godine, pratili su sličnu sudbinu. Njegov otac nije imao sve dijelove tijela prilikom ukopa, iako nisu otvorili sanduk. Gudalo smatra da je potrebno ukopati ono što je pronađeno, a kasnije pronađene dijelove dodavati u postojeće grobnice.
Na kraju, predsjednica Republičke organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila RS-a, Isidora Graorac, napominje da ne postoji univerzalni odgovor na pitanje da li porodice trebaju da ukopaju nepotpune posmrtne ostatke, jer je svaka situacija duboko lična.
U Bosni i Hercegovini se još uvijek traga za 7.566 osoba. Iz Instituta za nestale osobe BiH kažu da su duboko uvjereni u postojanje još nekoliko velikih masovnih grobnica, no zavjet šutnje onih koji znaju njihove lokacije i dalje otežava dolazak do novih informacija. Fazlić zaključuje: “Nemamo pravo da odustanemo. Nastavit ćemo prekopavati svaki pedalj ove zemlje dok ne pronađemo posljednju nestalu osobu.”