Danas nije teško postati pjevač jer svi imaju mogućnost da im se ostvari taj san, ali je umijeće postati zapažen među stotinama njih i opstati u “džungli” koja se zove estrada.
Za njega opet kažu da je jedinstavna ličnost, da je neprikosnoven, da ima specifičan glas kojeg je teško kopirati ili imitirati, da ima tu neku karizmu koja je ključna u životu svakog čovjeka… On je jednostavno magnet za uspjeh, čovjek koji posjeduje onaj “faktor x”, koji ga razlikuje od drugih i daje mu mogućnost da decenijama caruje i gazduje u samom vrhu estradnog neba.
Halid Bešlić ni sam ne može objasniti sve to, ali kaže da je čovjek iz naroda, jednostavan, skroman, dio onih koji ga slušaju i dolaze na njegove koncerte.
– Ma, ja sam oduvijek takav bio i takav ću i ostati. Popularnost je u životu prolazna, treba sačuvati obraz, svima pogledati u oči, a meni je najdraže kada na mojim nastupima vidim izmješane generacije i nacije jer je to dokaz da pobjeđuje pjesma i ljubav – rekao nam je na početku razgovora popularni Bešlic, a razgovor s njim vodili smo u njemačkom gradu Dortmundu.
Prvo pitanje odnosilo se na smrt njegovog oca i američku turneju…
– Opet se vraćam na riječ profesionalizam. Svi ti nastupi bili su unaprijed dogovoreni. Želio sam da ih ispoštujem. I život i smrt su dio naše svakodnevnice. Nikada mi u životu nije gore bilo, ali izdržao sam. Samo ja znam kako i na koji način. Sve je to sada iza mene, pomalo se stabilizujem i privikavam na život poslije smrti i dženaze moga oca.
Šta prvo pomisliš kada razmišljaš o roditeljima?
– Pa, pomislim na ono što mi je moja rahmetli mama govorila: “Sine Halide, u životu i smrti je najbitnije da sve ide i bude po redu”. Kada sada gledam iz njene perspektive, ispada da sam ja sljedeći na redu. Moram da kažem i da se sada nadovežem na ovo da je moje djetinjstvo bilo sretno, mirno i bezbrižno na Romaniji. Tada se drugačije živjelo već danas, bilo smo zadovoljniji ili je to sada tako sve iz moje perspektive gledanja. Sretan sam i ponoson na svoje djetinjstvo. Imao sam roditelje koji su me voljeli, a to je ono što je nezaboravno.
Kažu kako čovjek stari, bez obzira gdje živi, da ga ipak sve više vuče da se vrati tamo odakle je nekad davno otišao. Da li je i s tobom tako?
-Jeste itekako. Kod mene je to čak malo i previše naglaseno. Baš nekada pretjerujem jer svako malo sam na Romaniji jer to je meni čisto odmor za dušu. Sve ono što mi se nakupi bilo loše ili ne, Romanija i onaj zrak, omiljeno okruženje, sve to izvuče iz mene. Vratim se u Sarajevo kao preporođen čovjek.
Da li si se pomalo već umorio od estradnog života?
-Pazi to je pitanje na koje čovjek može da ponudi različite odgovore, zavisno kada je pitanje postavljeno, prije ili poslije koncerata, prije ili poslije turneja… Ponekad poželim da sam daleko od svega toga, ali estrada i pjesma već teče mojim venama, pa je veoma teško reći zbogom. Stižu me godine, stižu me sjećanja, ali guram… Dokle… vidjet ćemo.
Da li imaš vremena za unučad?
– Svi smo mi nekako raspoređeni i to baš onako kako to i treba da bude. Moj Dino se baš u potpunosti posvetio djeci, isto tako njegova žena, kao i moja Sejda. A, ja sam tu da brinem za sve njih i moram da ti kažem da mi to baš predstavlja zadovoljsto. Lijepo je vidjeti na jednom mjesto nekoliko generacija porodice Bešlić. Ali moja Sejda je stub porodice, pa ne kaže se džaba da iza svakog uspješnog muskarca stoji njegova žena.
Da li je skromnost tvoja vrlina?
– Ma nazovi je kako hoćeš, ali i ne znam da budem drugačiji. Takav sam rođen i ne mogu se, a i ne želim se mjenjati. Zašto bih glumio neku veliku facu?! Volim ljude, narod i druženje. Svi smo na ovom svijetu samo prolaznici, pa daj da se družimo, volimo i međusobno poštujemo. Živim jednostavno, ne živim komplikovano i gledam da sebi i ljudima oko sebe što više olakšam. To je moja životna teza ili moto, kako god hoćeš.
Mnoge tvoje kolege žive baš obrnutim životom?
– Pa, to je zato što oni mnogo više primaju tih brzih udara života, pa pokušavaju da sve to postignu. Sve to nekako radim polagano. Recimo, kada dobijem novi telefon, prođe pola godine dok ga ne skontam kako radi, a ni tada ga nisam u potpunosti savladao. A, tu su i godine, a mlađim ljudima to sve nekako ide brže i jednostavnije.
Danas skoro svaka televizijska kuća koja drži do sebe organizira neka takmičenja za mlade buduće pjevače.
– U svemu tome su pretjerali i više nemaju nikakve mjere. Tako da je trenutno došlo do jednog apsolutnog zasićenja na estradi. Više se ne zna ni ko pije, ni ko plaća, pa se više ne zna ni ko pjeva, a ko ne. Danas ima 5.000 pjevača. Publika to ne može da apsorbuje. A, oni umjesto da stanu, proizvode ih još više. Mnogima od njih se daje lažna nada. Da se ja pitam, sva ta takmičenja bih zaustavio na nekih pet godina, da od ovih koji su se pojavili jednostavno stvori nekih 10 do 15 zvijezda, da bude kao neka smjena generacija. Niko od ovih trenutnih novih pjevača nije napravio ništa značajno da bi ove starije kolege mogao da pomjeri.
Imaš specifičanu boju glasa. Mnogi od tih mladih pjevača pjevaju Šerifove, Šabanove, Harisove pjesme, ali tvoje ne.
– Ima jedan momak koji pjeva tim nekim mojim glasom, ali samo u pjesmama koje snimao jako davno, ali ove nove sa zabavnjačkim stilom, te ne može. To je momak iz Cazina, ali pjeva glasom kad sam ja bio mlađi. I ja primjećujem da se niko ne usuđuje pjevati moje pjesme, po meni nisu moje pjesme teže od Šabanovih, Harisovih ili Šerifovih. Njih sve skidaju u bobu, a ja još nisam čuo da je mene neko glasovno skinuo.
Halid i politika?
– Politička situacija je općenito loša, a nikad ne bi pristao da budem dio neke političke stranke ili da budem političar. Ja sam u svom životu i poslu kojem se bavim postigao toliko mnogo, da meni samo politika smeta. Ni u ludilo mi ne pada da se prihvatim toga. Mogu podržati nekog političara, nije to nikakav problem, naravno ako mi se svide njegova politička ubjeđenja.
Višak kilograma…
– Dobar sam, dobar sam sada. Smršavio sam, ali fali mi još nekih sedam-osam kilograma pa da vratim svoju staru kilažu. Ono glavno sam skinuo i to je dobro. Trenutno se sa ovom kilažom baš osjećam komotno.
Nedavno je preminuo tvoj kolega Ćazima Čolaković. Pogodila te je njegova smrt…
– To je zaista posebno pitanje, kao što je i moj Caka bio. Njega sam najviše volio na estradi. On mi je najviše pomogao kad sam počeo sa pjesmom, mada smo isto godište, ali on je počeo nekoliko godina prije mene. Družili smo se i privatno i poslovno. Veliki gubitak za ljude koji znaju šta je dobar pjevač, dobar autor i dobar čovjek, završio je Halid.