Prizor koji je Dragoslav Šinik zatekao izlazeći iz automobile pamtiće, kaže, cijeloga života. Pred vratima je stajala djevojčica, ista njegova kćerka Sara. Identična, kaže. U prvi mah je pomislio da to i jeste ona, ali ga je zdrav razum podsjetio da je Saru prije pola sata ostavio kući.
I djevojčica je zasigurno bila iznenađena, pa je utrčala u kuću, a Dragoslav je krenuo za njom, piše Buka.
U vikendici nadomak Gradiške ih je bilo 23, priča za Buku Dragoslav, dosta djece, a šestero je bilo potpuno malo. Nije se uplašio, nije ih otjerao, nije se ni naljutio.
Ništa od toga Dragoslav nije uradio, niti pomislio jer je vidio ljude u nevolji, promrzle i gladne, vidio je iscrpljenu djecu, koja su se sa tako malo godina susrela sa teškim izazovim i lutanjima čiji kraj se ne nazire.
Vratio se do auta, uzeo paketiće koje je tog dana planirao podjeliti nekoj drugoj djeci i dao ih svojim malim iznenadnim gostima.
“Ne zamjeram im što su provalili u vikendicu, jer vjerujem bi i sam sa ozeblim djetetom u rukama pokušao naći sklonište i ugrijati ga. Zato sam se i odlučio ostaviti otvorena vrata i sve pripremljeno. Jer to su ljudi u nevolji, sve ih više stradava, a i sve više država ih želi što dalje od svojih granica. Teška je njihova priča, nismo ni svjesni koliko, a najgore od svega je što se nikakvo riješenje ne nazire i što u oblasti migracija vlada pravi haos”, iskren ovaj humani čovjek.
Svako ko poznaje Dragoslava ovim gestom nije iznenađen jer riječ je o čovjeku koji se duži niz godina lavovski bori za neku humaniju i ljepšu bosanskohercegovačku svakodnevnicu, piše Buka.