I dok je mnogima Njemačka još uvijek samo pusti san, Goran Obradović taj san živi već tri godine.
Svake godine, sve više građana napušta Bosnu i Hercegovinu, sa nadom da će negdje drugdje imati život dostojan čovjeka. Samo u posljednje dvije godine, otišlo ih je 68 hiljada. Taj trend se neće zaustaviti ni u budućnosti, što potvrđuje i broj posjeta na novopokrenutoj internet stranici euposao.de. Za samo sedam dana, koliko ova stranica postoji, oko 200 konkursa za radna mjesta u Evropskoj uniji, prvenstveno u Njemačkoj, pogledalo je nekoliko desetaka hiljada ljudi iz regiona.
I dok je mnogima Njemačka još uvijek samo pusti san, Goran Obradović taj san živi već tri godine. Nakon završenog Elektrotehničkog fakulteta, radio je u struci u Banjoj Luci, ali čim mu se ukazala prva prilikao, otišao je. Njegov blog post Vodič za napuštanje BiH – odlazak u Njemačku, pomogao je mnogima prilikom odlaska u ovu zemlju.
Da napusti BiH odlučio je jer, kako kaže, bilo očigledno da je kompletno društvo sistematski uništeno. To je, na neki način, bilo moguće ignorisati dok je bio sam, ali kada je zasnovao porodicu, više nije mogao zamišljati kako će njegovo dijete odrastati u takvom društvu i u šta će pri tom izrasti. Upravo to je bio prelomni momenat kada je znao da mora otići.
“Iako na prvi pogled u BiH nema sistema, on je i te kako prisutan. Svi znaju kako stvari u BiH funkcionišu. Svi znaju da je mito “normalna” stvar, da mnoštvo ljudi ne živi od plate, već od “milošta”, iako ta sredstva dobijaju samo da bi izvršili ono što je u opisu njihovog radnog mjesta. Dakle, normalno je da neko ne radi svoj posao za koji je plaćen, dok ga građanin kome su potrebne usluge tog lica ne potplati. Rijetki časni ljudi koji rade svoj posao za platu su, nažalost, samo izuzeci kojih ima kod svakog pravila. To je sistem kome ja ne pripadam. Jednostavno, nisam se osjećao kao dio takvog sistema, gdje je bukvalno sve podređeno sitnim interesima i gdje je podobnost bitnija od sposobnosti. Takav sistem je, naravno, idealan za ambiciozne ljude, koji su spremni da ne biraju sredstva da ostvare svoje ciljeve, i pri tom ne moraju uopšte biti sposobni. To je dovelo do uspostavljanja kompletnog društva u kom vlada negativna prirodna selekcija”, ističe za Buku Obradović.
Govoreći o životu u BiH, Obradović kaže da se u BiH čini da, ako bi čovjek imao dovoljno novca, sve bi bilo lako. Međutim, to je tako samo na prvi pogled. “Prvo u BiH je jako teško zaraditi dovoljno novca, a ako i uspiješ to ne riješava većinu problema. Nekih stvari naprosto nema, ne mogu se ni platiti kada ih nema.”
Najveću barijeru za novi početak u Njemačkoj predstavljao je jezik.
“Kako sam postajao sve bolji sa jezikom, sve je bilo lakše i lakše. Sada, kada sam se donekle profesionalno ostvario, i kada je moj posao geografski nezavisan, ja bih se mogao preseliti i u BiH i štedjeti 1000 evra mjesečno za stan, ali kao što već rekoh, moj cilj je bio da mi dijete odraste u zdrav(ij)oj sredini, i nikakav novac to ne može nadoknaditi. Nakon 2-3 godine u Njemačkoj bi se bilo teško reintegrisati u bosansku sredinu, teže nego što je bilo otići tamo”, kaže naš sagovornik.
Za Njemačku kaže da je u isto vrijeme i kapitalistička i socijalna država. To znači da zaposlenje u nekoj firmi nosi određena prava – zdravstvena zaštita, penzija, bolovanje, itd. Imate ista prava kao u BiH, samo što ih u Njemačkoj možete i ostvariti. Prekovremeni rad takođe ima ograničenja, i ne smije biti pravilo. Na primjer, inspekcija ne dolazi svaki čas, priča Obradović, ali kada jednom dođu i utvrde da je neko radio više nego što je smio, to će ga koštati više od zarade koju je ostvario, tako da nikome ne pada na pamet da krši zakon.
“Na papiru je to jako slično, ali u praksi sistem funkcioniše, država funkcioniše, i svijest ljudi je drugačija. Ako bi plata kasnila 15 dana, velika većina ljudi bi iskoristila pravo da da otkaz bez otkaznog roka i otišla tražiti drugi posao. Nema šanse da bi neko radio džabe, ili “da sačuva radno mjesto”. S druge strane, kapitalistički aspekt je takođe izražen. Niko ne pokušava firmu koja negativno posluje održati u životu, zove se stručnjak da problem riješi, a ako nema rješenja, zatvara se i počinje nešto drugo. Ljudi koji se odluče da izađu iz socijalnog sistema, da ne budu zaposleni već samozaposleni, imaju pravo raditi koliko god hoće, nema radnog vremena”, pojašnjava Obradović.
Što se tiče cijena stanova odnosno kirije, one zavise od grada i kvarta. U gradovima kao što je Minhen, gdje trosoban ili četverosoban stan za jednu porodicu može biti i 2000 evra mjesečno, i plate su dosta više. Možda ovo zvuči skupo, kaže Obradović. ali to se mora staviti u perspektivu primanja i strukture troškova, koja je potpuno drugačija. Na zapadu ljudi daju veliki procenat primanja na stanovanje, ali sve ostale osnovne životne potrebe su jeftine i imaju nizak udio u rashodima. Pri tom, građani koji nisu u mogućnosti da plate stan mogu da traže pomoć od države. “Njemačka je jedna od jeftinijih država u Evropi. U odnosu na primanja, 25 posto dohotka se troši na stanovanje. To znači da u Njemačkoj, kada prosječna porodica plati stan, ostaje joj oko 75 posto od primanja, što za prosječnu porodicu sa dvoje zaposlenih iznosi oko 3000 evra. Dok sam živio u BiH, otprilike 30-40 posto naših primanja je odlazilo na stanovanje. Dječiji dodatak se, u zavisnosti od broja djece, kreće od 190 do 200 evra po djetetu, tako da dijete nije posebno opterećenje za taj budžet. Posebna pažnja je posvećena integraciji djece sa smetnjama u razvoju i njihovoj integraciji u društvo, ali i inače djeci, pa je i rad u vrtićima sa njima dosta drugačiji nego u BiH. Grupe su manje, broje 15-ak djece, a sa njima rade tri odgajateljice.
Za hranu i ono što se u BiH zove “potrošačka korpa” se troši jako malo. Čak i kada se apsolutno porede cijene, one su u Njemačkoj niže, a kada se porede relativno, u odnosu na primanja, jasno je da niko nije u situaciji da “preživljava”. Sve kućne potrepštine su daleko jeftinije, a kvalitetnije. DM ovdje i u Banjaluci ne prodaje istu robu. Nutella nije ista, koka-kola nije ista, svi proizvodi su prilagođeni tržištu, a zbog razvijene potrošačke kulture, ovdje se mora prodavati kvalitetna roba. “Obična” hrana je većinom jeftinija nego u Bosni, ali je jako popularna i organska, koja je nešto skuplja, Međutim, čak i obični neorganski paradajz ili krastavac je neuporedivo bolji nego ono što sam nekada kupovao u prodavnicama u Banja Luci. Sjećam se kada sam jednom kupio lubenicu koja je unutra bila potpuno gnjila. U Njemačkoj je normalno, ukoliko bi se neko usudio da tako nešto prodaje, da vratite tako prepolovljenu lubenicu i kažete pogledajte šta ste mi prodali, i onda onaj radnik na kasi vam vrati novac i mora da vam se izvinjava, iako nije on kriv”, kaže za Buku Obradović.
Još jedna zanimljiva usporedba je da vlasnici automobila u BiH svake godine čekaju u redu za tehnički pregled, pa zatim u redu za registraciju vozila, i sve to kako bi im saopštili da nema stikera i da će dobiti potvrdu, dok u Njemačkoj registracija auta nije opterećenje, jer se auto registruje samo jednom i to prilikom kupovine. Dok je auto u vlasništvu korisnika, on nema dužnost više ništa da obnavlja, o osiguranje i porez se automatski skidaju sa njegovog računa.
U Njemačkoj se dosta troši na razna osiguranja, jer sa takvim primanjima svako želi da ima sigurnost i da može da planira budućnost, tako da se ljudi osiguravaju od svega što ne mogu da predvide – od nesreće, od požara, provale, tužbe komšije za povredu kućnog reda. I nakon toga ipak ostane dovoljno novca da se svaki mjesec može kupiti nešto poput odjevnog predmeta, kućnog uređaja i slično. Na kraju sezone, kada su stvari na rasprodaji, možete npr. kupiti 5 majica marke Beneton ili Esprit za 20 evra. “Odjeća nije luksuz. Auto staro 2-3 godine nije luksuz. Godišnji odmor u Evropi nije luksuz. To su stvari koje sebi većina može da priušti”, ističe Obradović.
I za život mimo posla kaže da je dobar, onakav kakvim ga sami napravite. Slobodno vrijeme se mnogo više cijeni, pa ga ljudi koriste na najbolji mogući način. “Prosječan čovjek ne mora da bude i stolar, i moler, i limar, i bravar… jer može priuštiti sebi da plati za te usluge. Ako ga opušta da kopa po bašti, to i radi, ali zanate obavljaju zanatlije. Trude se da puste svakome da radi svoj posao i zarađuje svoj hljeb.”
Kaže i da je empatija na daleko višem nivou i da se ljudi ponašaju onako kako bi htjeli da se drugi prema njima ponašaju da su pozicije obrnute. “Na primjer, kada je gužva u saobraćaju i spajaju se dvije ulice u kojima u obje stoje velike kolone, tu će najčešće svaki vozač auta u glavnoj ulici propustiti po jedan iz sporedne. Isto je na suženju 2 trake u jednu – to je čak i pravilo, ide na smjenu iz svake kolone po jedan auto. Ukoliko neko vidi čovjeka koji je pao, odmah će prići, podići ga, ako treba isprljati se, pozvati pomoć. Generalno, ljudi više reaguju onako kako bi voljeli da drugi reaguju ako bi oni bili u toj situaciji.”
Ni politički život u Njemačkoj nije svakodnevna tema među ljudima, kao što je u našoj zemlji. Ljude prvenstveno zanima njihov svakodnevni život i šta se tu može poboljšati, a glavni problem većini ljudi je što se dugo putuje na posao, jer autoput koji oni koriste nema dovoljno traka, pa zahtijevaju da se poboljša infrastruktura. U slobodno vrijeme, glavne teme razgovora su kakvo je vrijeme, šta i gdje ima lijepo za vidjeti, pojesti, iskusiti.
Na pitanje da li ima razlike kada je u pitanju bezbjedonosna situacije, odnosno da li su građani u Njemačkoj sigurniji nego u BiH, kaže da je najveća razlika to što su u Njemačkoj sankcije za ugrožavanje bezbjednosti mnogo strožije. “Skoro sam čuo na radiju da je čovjek otišao 9 mjeseci u zatvor i izgubio vozačku na 3 godine jer su ga nekoliko puta uhvatili da vozi pijan. Prvi put je, naravno, samo novčana kazna i zabrana, u zavisnosti od promila, ali ponavljanje, naročito višestruko, je rijetko i veoma strogo sankcionisano. Isto važi za nasilničku vožnju i ugrožavanje bezbjednosti, naročito u stambenim zonama koje su ograničene na 30 km/h. Tu jednostavno ne postoje vozači koji voze brzinom kojom bi ubili dijete da istrči na cestu. Fizičkih napada do dolaska izbjeglica praktično nije ni bilo. Kada se desi da neko nekoga ubije, udari autom ili neko drugo nasilje, to bude u vijestima, na radiju, dakle, smatra se za nesvakidašnji događaj. Stavite to u perspektivu sa brojem stanovnika u Njemačkoj i jasno je da je stopa nasilja jako niska”, ističe naš sagovornik.
Ipak, sa izbjegličkom krizom desile su se određene promjene. Stavovi su bili suprotstavljeni oko prijema izbjeglica i broja koji je moguće kontrolisati i integrisati, ali to je problem u cijeloj Evropi. “Nasilje sada već polako postaje problem jer je došao veliki broj ljudi koji to smatra za nešto normalno. Većina slučajeva nasilja se sada dešava između samih izbjeglica, mada se dešavalo da napadaju i druge ljude. Oko toga se u medijima pokušala frizirati slika kako bi se spriječila polarizacija društva. Evidentno je i da se nakon pokušaja marginalizacije problema izbjeglica, kod običnih građana sada probudio i veći interes za politiku “, kaže za Buku Goran Obradović. Na pitanje gdje to bh. građani danas žive, naš sagovornik navodi satirični svijet Alana Forda, u kome lični interesi nadvladavaju interese grupe, društva i države.
Tako su Alvir, Hasan, Senad i Halim u ranim jutarnjim satima po vrlo hladnom vremenu i temperaturi daleko ispod nule krenuli u potragu za beskućnicima.
Planiraju da i u narednom periodu organizuju slične humanitarne projekte.
