Srebrenica je jedini grad u BiH koji nema pekare. To će se promijeniti polovinom avgusta, kada će Srebreničani pojesti prve hljebove ispečene nakon rata u ovom gradu.

Oprema za pekaru je donacija Humanitarne organizacije „Help Srebrenica“ iz Dortmunda. Njen osnivač je njemački novinar i humanitarac Dirk Planert, a priča o fondaciji i pekari je počela u oktobru prošle godine u lokalnom kafeu prilikom razgovora sa Srebreničanima.

„Razgovarao sam sa jednim mladićem. On se zove Avdo Suljić i ima 40 godina. Bio je nezaposlen, kao i njegovi prijatelji. Pitao sam ga šta je njegov san. Rekao mi je da on nema snova, a i da ih ima, dodao je, tu nisu ostvarljivi, jer ništa ne funkcioniše. Rekao sam mu da je to nemoguće i da mora imati neku želju. Pitao sam ga šta bi želio u okruženju, za koje zna da bi neke stvari bile izvodljive. Tada mi je ispričao da je radio kao pekar, ali da ne može naći posao zato što u Srebrenici ne postoji nijedna pekara.“

U tom trenutku u Dirkovoj glavi se rodila ideja o otvaranju pekare, jer je tog istog dana fotografisao jednu staru gospođu koja je drvenim štapom iz kontejnera za smeće izvlačila ubuđani hljeb.

„Znači, vidio sam ljude koji nisu imali hljeba i ljude koji bi rado radili i proizvodili hljeb. Bilo je posve logično da bih mogao riješiti mnoge probleme kada bih pomogao da se oformi pekara. Te noći sam Avdi dao obećanje da ću mu pomoći da nabavi sve što mu treba za pekaru. Poslije toga je morala nastati Fondacija ‘Help Srebrenica’.“

Avdo je već sedam godina bez posla i uveliko se priprema da dočeka transport iz Dortmunda sa kojim će stići peć, plehovi i sve što je potrebno za rad jedne pekare. Dirk se pobrinuo i za određene količine brašna, koje će Avdi dobro doći za početak. On, kako sam kaže, ne može da vjeruje da se ovakve stvari događaju i da ima takvih ljudi. Sretan je što će dobiti priliku da živi od svog rada, ali i što će još nekolicini sugrađana pomoći da se zaposle.

„Ja još ne mogu da vjerujem da se ovo događa. Imam u planu da zaposlim ukupno šest radnika, uključujući i samog sebe. Među zaposlenima će se naći jednak broj Srba i Bošnjaka. Mislim da je pekara potrebna Srebrenici, jer je prije otprilike četiri godine ovdje zatvorena ispostava jedne pekare iz Bratunca. To i nije bila pekara, već se u nju dovozio gotov hljeb. Mislim da ćemo moći raditi. Imam namjeru i da hljeb besplatno dijelim nezaposlenim osobama, onima koji ga ne mogu kupiti, starijim i invalidima.“

Otvaranje pekare pomoći će i Opština Srebrenica, koja je preuzela obavezu da adaptira prostor i pruži finansijsku potporu zapošljavanju radnika.

Dirk Planert je u Srebrenicu prvi put došao u oktobru prošle godine u namjeri da izvještava o lokalnim izborima. Ubrzo je shvatio da ta tema nije u interesu evropskih medija, pa je svoj rad preusmjerio na istraživanje i upoznavanje situacije i ljudi u ovom gradu. O onome što je vidio i doživio Dirk kaže: „Kada samo prođete kroz Srebrenicu nećete mnogo toga primjetiti. Ako ostanete malo duže i razgovarate sa ljudima, shvatićete da je Srebrenica grad sjenki. One se odjednom pojave i onda kada je jako sunčano. Imao sam dosta kontakata sa divnim ljudima. Smijali smo se i bilo je lijepo, ali odjednom se pojavi to nešto mračno i tada znaš da si u Srebrenici.“

Lokalna bolnica, u kojoj se liječe Srebreničani, je, kaže Dirk Planert, u očajnom stanju. Ne postoje ni elementarni higijenski uslovi za pruženja usluga pacijentima. Njemu, kao nekome ko dolazi iz uređene zemlje, nije jasno kako je uopšte moguće dozvoliti da jedna zdravstvena ustanova spadne na tako niske grane. Zidovi su prekriveni gljivicama, neokrečeni, podovi devastirani, nedostaju osnovna sredstva za rad…

„Kada vidim u kakvom je stanju bolnica ja se pitam gdje je završio novac od pomoći za Srebrenicu. On je negdje stigao, ali nije kod ljudi u Srebrenici. Niko tu ne želi da investira i užasno je teško. Stekao sam utisak i da politički vrh u Banjaluci ne želi da se tu išta pozitivno dogodi.“

Do sada je Fondacija „Help Srebrenica“ poslala jedan kamion pomoći za bolnicu. Sada sakupljaju sredstva za novu turu pomoći. Jedan od projekata ove fondacije je i pomoć djevojci koja danas ima 21 godinu, a sa 18 mjeseci je ranjena gelerom granate u nogu. Njoj je organizovana operacija u Sarajevu. Sredstva za pomoć Srebrenici Dirk sakuplja uz pomoć prijatelja koji se dobrovoljno angažuju da bi se pomoglo Srebrenici. Upravo je u toku akcija prikupljanja donacija u kojoj učestvuju komunalna preduzeće u Dortmundu. Novac se može donirati i putem sms-poruka, kao i uplatom na račun fondacije.

U aprilu 1992. godine Dirk se prvi put obreo na Balkanu. On se kao student bavio novinarstvom i krenuo je ka Hrvatskoj da vidi šta se to događa u zemljama bivše Jugoslavije. Obišao je Vukovar i nekoliko izbjegličkih kampova. U Rijeci ga je, dok je živio u samostanu, jedan svećenik prozvao Mali Švabo. Prijatelji iz BiH i Hrvatske ga i danas tako zovu.

Roditelji Dirka Planerta su se u početku protivili njegovim odlascima u Hrvatsku i BiH. Savjetovali su ga da se vrati i nastavi započeti studij. No, on je uvijek iznova dolazio u Njemačku, sakupljao pomoć i ponovo se vraćao u krizna žarišta. Živio je po izbjegličkim kampovima gdje je tačno mogao ustanoviti šta treba poslati u narednoj turi pomoći. Čak je ubijedio oca i brata da krenu sa njim u Hrvatsku. Kada su vidjeli šta Dirk radi, nikada mu nisu rekli da se vrati na fakultet, već su i oni ponovo odlazili u izbjegličke kampove i pomagali koliko su mogli.

Kada je situacija u izbjegličkom kampu u Karlovcu postala bolja, Dirk se uputio ka Bihaću. Zajedno sa još dvojicom Nijemaca je uspio ući u opkoljeni grad.

„Ja sam se najviše interesovao za ono što je trebalo bolnici u tom gradu. I kada sam se vratio u Njemačku nastojao sam da napunim kamion tačno potrebnim sredstvima i medikamentima potrebnim bolnici. Uspjeli smo sakupiti sve što nam je trebalo i prvi kamion je u negdje u avgustu 1993. stigao u Bihać.“

Dirk Planert danas živi u Dortmundu i radi kao novinar. Na jednom zidu njagovog stana je velika zastava Bosne i Hercegovine, ali i brojne fotografije iz humanitarnih putešestvija. Na fotografijama su uglavnom prijatelja iz BiH i Hrvatske, stradalnici i ratni prizori. Sve rijeđi su kontakti sa prijateljima i poznanicima iz tih ratnih dana. Nedavno mu se, kada je par fotografija iz Bihaća postavio na svoj Fejsbuk profil, javila djevojka sa ratne fotografije.

„Dobio sam poruku od Aide Nunes iz Čikaga. Udala se za Španca i završila je studij politologije, odsjek Balkanistika u namjeri da razumije šta i zašto se tada sve događalo. Napisala mi je: ‘Ti si bio naš anđeo i pokazao si nam da smo i mi dobili djelić od tog dobrog svijeta koji tamo negdje postoji’.“ To je ovog Nijemca, koji je udobnost, sigurnost i perspektivu sopstvenog života u Njemačkoj zamijenio neizvjesnošću, sukobima i ratovima, a sve da bi pomogao ljudima u BiH, potreslo do suza.

Izvor: Deutsche Welle

Bosni i Hercegovini sutra će biti pretežno sunčano vrijeme.

Vjetar u Bosni slab do umjerene jačine sjevernog smjera, u Hercegovini umjereno jaka bura. Najniža jutarnja temperatura zraka između 12 i 17 stepeni, na jugu Hercegovine od 20 do 25 stepeni. Najviša dnevna temperatura zraka kretat će se većinom između 28 i 33 stepena, na jugu Hercegovine od 33 do 36 stepeni.

U Sarajevu će biti sunčano uz malu naoblaku. Jutarnja temperatura zraka iznosit će oko 15, a najviša dnevna oko 29 stepeni.

Danas je u Bosni i Hercegovini bilo sunčano vrijeme uz malu do umjerenu oblačnost.

Temperature zraka izmjerene u 14 sati imale su slijedeće vrijednosti: Bjelašnica 10 stepeni, Kupres 21, Ivan-sedlo 22, Sokolac 23, Srebrenica 25, Bugojno, Drvar, Livno, Sarajevo i Tuzla 26, Gradačac, Sanski Most i Zenica 27, Banja Luka, Bijeljina, Doboj i Zvornik 28, Bihać i Goražde 29, Prijedor 30, Mostar 31. Neum, Trebinje i Čapljina 33 stepena.

(Bh-index)

Razlog mog javljanja je strah kojeg sam preživjela sa svojom maloljetnom kćerkom na raskrisnici na Socijalnom, piše čitateljka portala doznajemo.com, koja nije željela da u javnosti otkrije svoj puni identitet. Ipak željela bi da se nadležni, prije svega policija, pozabave problemom koji nije nimalo bezazlen…

– Sinoć sam bila u automobilu sa svojom kćerkicom čekajući zeleno svjetlo na semaforu kako bih skrenula ka Hitnoj pomoći.

– Čekajući signal vidjela sam dva mladića od kojih je jedan prišao mom automobilu i počeo nasilno prati šajbu na što sam ga zamolila da to ne čini. Počeo se derati na mene i psovati mi majku, govoreći “Ako nećeš da perem daj mi pare”.

Rekla sam da nemam kod sebe. U jednom trenutku moja djevojčica je dala iz svoje torbice 1 KM koja nam je pala pored sjedišta, semafor se otvorio i trebale smo krenuti. Jedan od tih mladića mi je psovao majku nazivajući me k….om te da sam to namjerno učinila.

Od neopisivoga straha zatvorila sam prozore i vrata a mladić je udarao nogama u gume. Ne znam kako sam nastavila dalje, zamalo da krenem kroz crveno svjetlo, ne znam kako sam vozila, djevojčica je plakala. U tom trenutku ni jednoga policajca nije bilo na ulici – prepričava nam Sarajka traumu koju je preživjela od “tobožnjih” perača automobila.

– Molim Vas, ako možete napišite par riječi o ovom problemu ukazujući policiji da trebaju nešto učiniti po pitanju nasilnih perača automobila – zaključuje.

(Bh-index,Doznajemo)

Na današnji dan, prije 20 godina pušten je u funkciju “Tunel spasa” s kojim je prema mišljenju mnogih počela deblokada Sarajeva.

– U aprilu 1993.godine, uslijed blokade Sarajeva, te pogibija koje su se događale tokom pretrčavanja piste, Generalštab Armije RBiH je odlučio da prokopa tunel – prisjetio se u razgovoru za Fenu sudionik i jedan od organizatora gradnje tunela Nazif Mahmutović.

Dodao je da je nakon niza održanih sastanaka dobio obavezu da svojom jedinicom Civilne zaštite iskopa tunel.

– Situacija nije bila dobra. Sarajevo je granatirano. Formirali smo četiri radne grupe, a svaka grupa je imala po 15 radnika.

Kopali smo 24 sata na dan – prisjetio se danas Mahmutović.

Prema njegovim riječima kopali su ručno, imali su samo lopate, ručna kolica, krampe, a voda je neprekidno izvirala.

– Radili smo puna tri mjeseca i bilo je jako teško. Na početku je jedna smjena radila po metar i po. U to vrijeme je Igman već „padao“ te se od nas tražilo da kopamo duplo više. Nakon mjesec i po, kopali smo po tri metra na dan – objasnio je.

Plan je bio, prisjeća se, da se s drugom stranom koja je prokopavana iz pravca Dobrinje, nađu na pola puta.

– U jednom trenutku smo se jako bojali da se ne mimoiđemo sa suprotnom stranom, ali naši geometri su to vrlo stručno odradili. Kada smo ih vidjeli, bili smo presretni – naglasio je.

Tu noć je njegova smjena trebala da završi zadnju podgradu, ali se to nije moglo dočekati.

– Tu istu noć su pronijeli materijal za punjenje granata. Zatim je prošla vojska pod punom ratnom spremom koja je otišla da brani Igman – objasnio je.

Mahmutović je kazao da je tunel odigrao historijsku ulogu.

– Cijene hrane su te noći pale za deset puta. Na pistama je poginulo oko 500 ljudi. Bilo je tu i šverca i ratnog profiterstva. Ali je njegova prvobitna namjera bila da se grad snabdije namjernicima te da izađe vojska. Deblokada Sarajeva je počela s „Tunelom spasa“ – kazao je.

On kaže da se stalno javljaju neki ljudi koji tvrde da su oni iskopali tunel te da ne zna zašto se to dešava, jer postoje spiskovi ljudi koji su učestvovali u kopanju tunela.

– Mi smo tri mjeseca u nemogućim uslovima kopali tunel. Danas je manje od pola kopača živih – zaključio je.

Tadašnji komandir inženjerske čete, inženjer rudarstva Fadil Budnjo kazao je da je to bio vrlo težak poduhvat.

– Dugo sam razmišljao kako to treba izvesti. U aprilu 1993. godine postavljen sam za komandira Privremenog sastava jedinice Četvrte motorizovane brigade koja je s strane Butmira izvodila radove. Tada smo saznali da se već mjesec i po iz pravca Dobrinje kopa tunel – naglasio je Budnjo.

Prema njegovim riječima ova dva projekta su vođena odvojeno s obzirom na materijalne mogućnosti s kojima su raspolagale dvije strane.

– Bio sam prisutan užasu koji se dešavao ovdje. Bio sam svjedok kad su tjerali ljude k’o zečeve preko piste, dok su na njih pucali „sijačima smrti“ – kazao je.

To im je, dodao je, dalo još više snage da iskopaju tunel.

– Okupili smo zanatlije rudare. Ali problem je bio kako proći kako da ne spadnemo ispod prirodnog nivoa podzemnih voda. Da se ovaj projekt radio u nekom civilnom vremenu, radio bi se dvije godine – prisjetio se Budnjo.

Pošto je bio rat, u vrlo kratkom periodu su prešli u realizaciju.

– Našli smo bunar u Kotorcu i izmjerili da je dubok sedam i po metara te zaključili da ne smijemo kopati ispod toga. Kopali smo pet metara ispod piste. S turističke karte smo uzeli koordinate te počeli kopati – kazao je on.

Budnjo je dodao da je na današnji dan napravili proboj te da je to bio spas.

– Nismo složni. Svi su napravili udruženja, i uskačemo jedni drugima tamo gdje ne bi trebali. U ono vrijeme smo bili složniji – dodao je.

Povodom obilježavanja 20. godišnjice otvaranja Tunela spasa, ministar za boračka pitanja KS-a Fadil Hećo položio je cvijeće te kazao da će glavno obilježavanje uslijediti u “Danima prvog korpusa” u septembru kada će doći svi rudari i projektanti koji su iskopali tunel.

Cvijeće su položili i predstavnici JOB “Unije veterana Ilidža”.

Sekretar JOB “Unije veterana Ilidža” Izet Kahrić izjavio je za Fenu da je ova manifestacija znatno reducirana i sadržajno skromnija.

(Federalna.ba)