Kad pogledam iza sebe uvijek se sjetim one narodne „kao da je jučer bilo“. I fakat je tako. Nekada sam znao pričati „ko preleti pedesetu treba mu odmah malj u glavu“ a danas osjetim kako je ta misao „maloljetna“ i bezobrazna.
Piše: Admir F. BEGANOVIĆ
Kad pogledam iza sebe osjetim damar nostalgije, nedostaje mi mnogo toga. Osim majke najviše djetinjstvo, rana mladost…. Moja mala raja iz škole „Petar Dokić“, srednjoškolski dani, buntovni i „vjetrenjačasti“…. prvi boskerski trening i prva (zatvorena) borba, probe folklora u mom „Proleteru“.
Eh „Proleter“….jedva se čekala proba kada bi dobri Fadil, rahmetli Fađa, lagano objašnjavao korake, kada bi ljutiti Reuf bacio stolicu tako snažno da je Marijin dvor odjekivao i „pjenio“.
Ne pričam ja ovo svojoj materi Ševali“. Mogo si svašta tada pomisliti o njemu ali je Reuf znao svoj posao, itekao je dobro radio. Pa onda nakon probe u klub kod teta Mire na pivu, sok, kafu, rakiju…. Dobra fina raja, čika Mišo i njegov Zoka (već nekoliko godina “spavaju” na Vlakovu“), Sejo Veliki i Sejo Mali, braća Lopar, Mali i Veliki Zlaja, Nurke, braća Dubravić, Ceca (i velika a Bogme i mala), Jasko sa gitarom, Emina, Ines i Ranko, Ćiza, Blagoje, Bekir, Jovan, Sanja, Šeha, Belma, Ranko, Boba, Žaca, Vlado, Kata, Marica, Dofu, Suljo, Ekac, Katavići…..Ibro, Cile, profesor i doktor klarineta Zoka Nikolić, Davor Nenadić (sarajevski mangup koji je pošten narod koji bi dolazio sa probe znao, onako lagano….sarajevski zajebavati.
Dobra duša, intelekt sa razvijenim smislom za humor, Malik, Indira, Rifa, Mirsada, Jaca, Brko, Gustav, Goranka, Zoka, Mlađo, Duška, Dule, Verica, Buca….. sigurno je da sam nekoga zaboravio…..al se pogled muti, naviru sjećanja…. raja, prava raja…..
Nedostaje mi „ONO“ Sarajevo, ona raja….možda smo bili satkani od čudne japije ali živjelo se skupa, ženilo se, udavalo, koga je bilo briga „čije si krvi“, bilo je tabora ali „Željinih“ i „pitarskih“, „Zvezdinih“ i „Partizanovih“…..i,…..onda stigoše devedesete.
Ode svako na svoju stranu, svojom sudbinom….neko tamo neko vamo neko ni tamo ni vamo….danas mi Sarajevo drugačije miriše, ima pogača u pekarama i sada ali nisu „onakve“, i danas Miljacka „tukne“ ali jače je prije, čini mi se i taj mi je miris bio draži…
Ostao sam sjedinjen sa svojim gradom, skupa smo nekako između nade i straha, nade da će biti bolje, straha da će….
Nedostaje mi „ONO“ Sarajevo. Uvijek sam više i jače volio da me istina ponizi nego da me laž uzdigne ali je tako. Čudan je vakat, još čudniji ljudi….Šeher je ostao Šeher bar po imenu. Ima još uvijek onu svoju dušu, pogotovo kada se „pravi“ i provjereni vrate, navrate bar na desetak dana….Jebem ti sjećanje, ne znam da li sam nagrađen ili kažnjen ali ova suza ko kurva pored „Drine“ pošteno peče….
Nedostaje mi Sarajevo, ONO Sarajevo.
Izvor: Znamo.ba