Subota, 22 lipnja, 2024

Osvrt jednog navijača na nastup BiH u Brazilu

Preporučeno

reprezentacija-bih-novi-dresovi

Stojeći, s rukom blizu srca, odslušao sam i treći put himnu i s očima punim suza (opet su bile radosnice) gledao kako sijaju žute zvijezdice na zastavi naše najdraže domovine. Časno smo se oprostili od Brazila, savladali Iran sa 3:1, koji je otkinuo bod Nigeriji, a zamalo i Argentini, koju je golom u sudijskoj nadoknadi spasio čudesni Mesi. Završena je najljepša priča našeg fudbala, ali nadam se samo njen prvi dio, od mnoštva onih koji slijede i koje će, uvjeren sam, imati mnogo sretnije završetke.

Za Bh-index piše Salko Radovović

Tokom prve utakmice prvenstva s Argentinom ispreplitale su se emocije radosti, uzbuđenja, „dječije sreće“, ponosa, patriotizma, sve ono zbog čega mi je drago što uvijek pomno pratim i bodrim ovu reprezentaciju, ne moju, ni tvoju, nego isključivo našu, ma kakva ona bila godinu prije, ili poslije ovog Mundijala, jer kakva god da je, meni je jedina.

Uprkos porazu mjesta za tugu nije bilo, naprotiv, još sam više vjerovao i manje sumnjao u prolaz našeg tima u drugi krug prvenstva, a zatim je došla ta, za sve nas, ipak najtužnija utakmica do sada. Imali smo mi dosta tih velikih utakmica, bar po dvije u svakom ciklusu kvalifikacija, ali nikad nismo tako puno očekivali a dobili tako malo kao u ovoj protiv Nigerije. Možda je i to razlog što osjećamo i tako veliko nezadovljstvo i što smo kivni na skoro sve naše reprezentativce i selektora.

Čudan smo mi narod, nekada takvi da riječ altruizam nije dovoljna da nas opiše, što smo i pokazali u nedaćama koje se nedavno zadesile našu zemlju (altruisti su ljudi koji su spremni pomoći drugima, na račun vlastite štete, ili vlastitog zadovoljstva), a nekada toliko puni netolerancije, tvrdoglavosti, mržnje i bijesa, da je to neshvatljivo, ali ja bez tog naroda ne mogu, a Boga mi i ne želim. Mi Bosanci, šta smo mi onda, pitao se se i dobro poznati Meša Selimović i evo šta je rekao:

„Šta smo onda mi? Lude? Nesrećnici? Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim historija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do jučer smo bili ono što želimo danas da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kamo da gledamo unaprijed, zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rješenja. Preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje. A sve se plaća, pa i ova ljubav.“

Izgleda, da se nismo mnogo promjenili od kad su ove riječi velikog Meše Selimovića utkane u komad hartije, ali ipak, nadam se da nećemo biti isti i za par godina, ili bar decenija. Nakon poraza, razočarani smo skoro cijelom ekipom, ali ipak najviše se pominju oni od kojih smo najviše očekivali, i u koje smo najviše vjerovali. Pitanje je da li zaslužuju da budu javno linčovani.

Mjesta za kritike i ukazivanje na greške, naravno da ima, ali svi smo mi ljudi, a ta živa bića, često griješe. Srećom, ista ta živa bića i opraštaju. Mislim da trebamo reći svoje mišljenje, i da zaslužujemo biti saslušani i zaslužujemo dobiti odgovore na neka pitanja, ali mislim da smo dovoljno veliki da oprostimo, pa makar i neke velike greške. Moglo je naravno bolje, možda su neki drugi trebali igrati, ili isti ali na različitim pozicijama i sa različitim zadacima, ali to neka bude lekcija iz koje moramo dosta naučiti, ipak , skupo nas je koštala, veoma skupo.
Da bi uspjeli očito je da nešto moramo mjenjati, i sigurno je da to želimo što prije postići, pa stoga počnimo mjenjatih odmah. Postanimo profesionalni, prepustimo da oni koji su mnogo stručniji od nas, detaljnije rade na rješavanjima problema, i grešaka kojih je očito bilo, što kod postavke igre, taktiziranja, odabira igrača, učinka samih igrača koji su nastupili i mnogih drugih stvari koji su uticali na rezultat. Ko je krivac, ili ih ima više neka to postane njihova briga, uostalom zbog toga su tu i to je posao kojim se bave, a i uvjeren sam da će ga oni najbolje i obaviti.

Brzinom svjetlosti, mi zaboravljamo sve što se desilo prije nekoliko mjeseci, godina, decenija i okrećemo se isključivo onome što se dešava u posljednjih par dana, ili par sati. Naravno, živimo u sadašnjosti a ne u prošlosti, ali kada neke teške riječi moramo izgovoriti, trebamo duboko udahnuti i razmisliti, možda se i prisjetiti nekih stvari, pa krenimo u bližu a i relativno daleku prošlost, prije nego osudimo naše Zmajeve. Zar su pobjede protiv Grčke i Slovačke već zaboravljene, zar su zaboravljenje pobjeda protiv Norveške u u Oslu 2007., ili pobjeda u Kopenhagenu protiv Danske sada već davne 2003., zar je uzaludna tuga nakon 1:1 sa Danskom na Koševu, i Francuskom u Parizu (i tada su nas sudije “mazile”), zar je uzalud bitka, boj, u pravom smislu te riječi nasred Marakane, one nešto svijetski manje poznate, u Beogradu,zar smo zaboravili kako smo bili blizu protiv tog Portugala u dva navrata. Zar je uzaludan znoj svakog igrača koji je nosio sveti dres, i zar jedna utakmica može da nas okrene protiv onih koji taj dres nose sada. Dakle, grešaka je bilo, uvijek se može bolje, i znam da će biti bolje, i uvijek se mora dati više kada predstavljaš ovaj narod i ovu državu. Prenesimo tu poruku svim Zmajeva, uz to da će samo dobiti još više podrške od najboljih navijača koje jedna reprezentacija može imati.

Razumijem ja bijes i nezadovoljstvo, pa ko ne voli pobjeđivati, ali ako želimo više pobjeda i radosti u budućnosti, hajdemo naučiti iz naših grešaka, hajdemo iskoristiti to iskustvo igranja na velikom takmičenju koje smo toliko dugo priželjkivali, hajdemo učiniti sve da nam igranje na velikim smotrama fudbala postane navika, a ne jedva dostižni cilj ili nedo’ bog samo želja. Idemo zajedno, kao i svih ovih godina koliko reprezentacija postoji biti njen dvanaesti igrač, hajdemo i mi nešto naučiti, hajdemo se još bolje spremiti, hajdemo i mi postati iskusniji.

Ako smo ih već izveli pred “narodni sud”, dopustimo im da se brane. Dopustimo, isključivo ovaj put, da nam izgovor bude prvi susret s ovim formatom takmičenja. Dopustimo da olakšavajuća okolnost bude to, očito po skoro sve evropske zemlje, veoma teško i sparno vrijeme u Brazilu. Priznajmo i sami, da zaista, (a po ko zna koji put) nismo bili miljenici fortune, a i da su nam oni koji djele pravdu, udjelili samo dosta nepravde. Ako ćemo ih, poslije svega ipak osuditi, neka to bude “uslovna kazna” na dvije godine, sa samo jednim uslovom, da nam obezbjede mjesto na Evropskom prvenstvu 2016. godine, a onda da ih u još većem broju (ne sumnjam da će nas biti bar 4 ili 5 puta više nego u Brazilu) bodrimo u Francuskoj.

Pitam se zašto nam se često dešava, u skoro svim sportovima, da se brzo opraštamo od velikih takmičenja (čast našim zlatnim odbojkašima, na čije medalje i to one uglavnom najsjajnijeg odličja, smo uglavnom i navikli), da li je to plod neke zle sudbine i nesreće, ili čega već ?

Mišljenja sam da nikom unaprijed nije određena sudbina, već da je sami kreiramo i apsolutno utičemo na nju, samo treba da djelujemo. Zato hajdemo svi biti optimistični, hajdemo svi da radimo još više, jače i bolje, kvalitetno i uporno, idemo postati jos bolji. Nizajući riječ na riječ, prisjećajući se svih tih tužnih ali i sretnih trenutaka, svih sportskih bitki i ratova, a pogotovo onih koje smo dobili, u meni se budi, ono što malo koji narod na svijetu ima tako izraženo kao mi Bosanci i Hercegovci, ta euforija. Mnogi će reći da nam je to i mana, da to i dovede do velikog nezadovljstva i bijesa nakon neuspjeha, ali ne znaju „oni“ kakvu mi radost doživimo kada euforija rezultira uspjehom, pobjedom. Zato ću za kraj, euforično reći, hajdemo postati najbolji !

Pročitajte više

Izdvajamo

Izdvajamo

Direktor Elektroprivrede BiH nema dobre vijesti: Ispadi, puput jučerašnjeg kolapsa, mogući su i ubuduće!

Neviđeni kolaps elektroenergetskog sistema - na dva sata paralizirana Bosna i Hercegovina, Crna Gora i dio Hrvatske... O uzrocima...

Još vijesti za vas