Psihološka istraživanja sugerišu da način na koji prepoznajemo laž može biti pogrešan. Umjesto posmatranja govora tijela, stručnjaci preporučuju fokusiranje na verbalne znakove i strukturu priče. Neistinite tvrdnje zahtevaju više mentalnog napora, što se može iskoristiti prilikom ispitivanja.
U svijetu gdje su laži često skrivene iza smijeha i običnog razgovora, fokusiranje na verbalne znakove može predstavljati efikasan način otkrivanja istine. Godinama se vjerovalo da su neverbalni signali, kao što su skretanje pogleda ili nervoza, jasni znakovi laži. Međutim, psihološka istraživanja ukazuju na to da nervoza nije uvijek sinonim za laž. Osoba može skretati pogled zbog nelagode ili stresa, dok neki lažovi ostaju mirni i gledaju sagovornika u oči.
Psihološkinja dr Šeron Leal sa Univerziteta u Portsmutu ističe da su laži često pripremljene, što podrazumijeva da osoba mora da smišlja verziju događaja, pamti prethodne izjave i prati reakcije sagovornika. Ovo može otežati zadržavanje istine, koju je lakše prizvati iz sjećanja.
Stručnjaci savjetuju postavljanje specifičnih pitanja koja mogu otkriti nedosljednosti. Na primjer, jedno od pitanja može biti “Ko može da potvrdi to što govoriš?”. Osobe koje govore istinu obično lako daju dodatne informacije koje omogućavaju verifikaciju. Takođe, zamoliti osobu da ponovo ispriča šta se dogodilo ili da ispriča događaj obrnutim redoslijedom može povećati mentalni napor koji je potreban za održavanje izmišljene priče.
Važno je napomenuti da nijedno pojedinačno pitanje nije pouzdano za otkrivanje laži. Osoba može biti nervozna ili se ne sjećati detalja iz različitih razloga. Umjesto da se fokusiraju na fizičke signale, stručnjaci preporučuju analizu cjelokupne priče. Zbog toga je važno slušati šta neko govori, pitati za detalje i postavljati neočekivana pitanja. Na kraju, laž se ne otkriva uvijek očima ili rukama, već se često postiže kompleksno očuvanje izmišljene verzije priče.