Danas se obilježavaju dvije godine od jednog od najtežih zločina u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini, kada je Nermin Sulejmanović usmrtio tri osobe, a zatim počinio samoubistvo.
– Svakog jutra, čim otvorim oči, osjećam kao da je negdje blizu, vidim je kako plače, a ja joj ne mogu pomoći – govori Zijada Vuković-Pamuković, tetka ubijene Nizame.
Prisjeća se perioda od 4. do 11. augusta i svojih pokušaja da alarmira nadležne institucije. Kaže da su svi u tom vremenu bili upoznati s prijetnjama, a da je postojalo dovoljno prostora da se tragedija spriječi. Najteže joj je, ističe, što niko nije snosio odgovornost za ono što se dogodilo.
– Ne mogu da prihvatim da niko nije kriv, a da za sedam dana, koliko sam vodila borbu s njim i čekala kada će mi doći pred vrata, niko ništa nije učinio. Vidite svoje dijete u krvi, odvode ga, a vi nemoćni. A onda mi kažu: “Da se to desilo kod mene, postupio bih drugačije”. Šta sam ja, jedna žena, mogla učiniti? Da sam mogla, učinila bih. A kad mi policija kaže – neka ostane kod kuće, mi smo u blizini, brzo ćemo doći i pomoći – ja u to povjerujem – priča ona.
Nakon trostrukog ubistva u Gradačcu, Sulejmanovićev mobitel je poslan na vještačenje. Istražitelji su pokušavali utvrditi s kim je komunicirao tih dana, naročito noć uoči zločina, kada mu je, prema sumnjama, otkrivena lokacija na kojoj se nalazila Nizama. Kako navodi porodica, rezultati analize sadržaja telefona do danas nisu dostavljeni.
Mjesec august, kaže Zijada, nosi najteže trenutke njenog života, ali uprkos svemu ne odustaje od borbe da sistem bude brži i efikasniji u ovakvim situacijama.
– Živim u istoj kući gdje se sve odigralo, i to nije lako. Ne mogu da prihvatim da za to niko nije odgovoran. Iako ne znam ko je i šta konkretno uradio za nas, činjenica je da je mnogo žrtava već stradalo. Nadam se da ćemo se probuditi i nešto promijeniti. Nekad ostanem bez riječi, ne znam ni šta više da kažem. Sama ne mogu promijeniti svijet – zaključuje Zijada Vuković-Pamuković.