Divin, nekada mjesto živahnog okupljanja s brojnim stanovnicima, danas je opustjelo selo u Hercegovini, s jednim jedinim preživjelim stanovnikom. U prošlosti, ova opština obuhvatala je više sela i imala školski život pun djece, zdravstvo i socijalnu infrastrukturu. Sjećanja nekih preživjelih stanovnika na to blistavo doba su emotivna i nostalgična.
Divin se nekada, prije šezdesetih godina prošlog vijeka, ponosno nazivao opštinom koja je obuhvatala sela kao što su Fatnica, Bačevica, Orahovice, kao i Gornje i Donje Davidoviće. U tom periodu živjelo je oko 3.000 stanovnika, a stariji se danas prisjećaju vremena kada je ovo mjesto vrvilo životom. U osnovnoj školi, više stotina učenika iz Divina i okolnih sela slušalo je zvono koje je pozivalo na nastavu.
Prema pisanju “Radio Bileća”, generacije koje su tu odrasle sjećaju se i vrijednih ljudi koji su se bavili stočarstvom, a među njima je bio i duvan, poznat kao hercegovački “ravnjak” čijeg danas više nema. Danas, Divin je opustjelo mjesto na tranzitnom putu kod Bileće, u kojem živi svega jedan stanovnik.
Mirjana Bilinac, koja je rođena 1956. godine u Divinu i odrasla u porodici Jovović, prisjeća se svoje mladosti. “Kada sam prešla u školu u Divin, bilo je punih osam učionica, a u mom razredu oko trideset petoro vršnjaka. Nakon škole, ulice su bile pune djece koja su se vraćala kućama”, sjeća se Mirjana. Od 1976. godine živi daleko od svog rodnog mjesta, ali se dva puta godišnje vraća da obiđe kuću. “Kad uzmem ključ da otključam vrata, zadrhti mi ruka, uhvati me tuga”, dodaje ona.
U sjećanjima Petra Ljubomirca, poznatog hroničara života u Divinu, ovaj prostor je bio “mravinjak”. Njegova kafana “Odmor” otvorena je 1981. godine i služila je kao mjesto okupljanja brojnih prolaznika. Ljubomirac se s nostalgijom sjeća vremena kada je u Divinu svake noći noćilo četrdesetoro ljudi. “Za nas djecu bilo je zabranjeno utorkom odlaziti u prodavnicu jer su se stanovnici okolnih sela dolazili opskrbljivati”, prisjećanje je njega i mnogih drugih.
Nažalost, danas se ova reminiscencija vidi samo kroz napuštene kuće i zaboravljene objekte. Poljoprivredna zadruga zatvorena je početkom devedesetih, a prodavnica ne radi više od pet godina. Dronom su stigli asfalt, struja i rasvjeta, ali su otišli ljudi, ostavljajući samo jedinu mještanku, Vidu Šakotić.
U trenutku kada je školsko zvono utihnulo, zgrada osnovne škole preusmjerena je kineskoj kompaniji koja izvodi radove na izgradnji hidroelektrane Dabar. Na nekadašnjoj osnovnoj školi više ne stoji natpis “Osnovna škola Sveti Sava”, već kineska slova koja čine priču o Dekadenciji ovog mjesta.
Divin je danas više simbol prošlih vremena nego mjesto aktivnog života, ostavljajući sjećanja na svoje nekadašnje stanovnike koji su ga izgradili i voljeli.