Rat je užas. Rat je naša ranjivost i bespomoćnost. To je naša nesposobnost da zaštitimo porodicu i prijatelje. To je odlučivanje ne koji dio Gaze je sigurniji, već koji je manje opasan.
Pras! 03.05 ujutro. Nakon duge i strašne noći, koju je prisustvo izraelskih dronova na nebu iznad Gaze dodatno pogoršalo, probudili smo se na sehur, obrok koji se u Ramazanu jede prije zore. Moji Facebook prijatelji žale se na nedostatak sna i stalne izraelske zračne napade u njihovoj blizini. Signal na radiju je loš, pa ga gasim. Moja dvoipogodišnja nećakinja je ustuknula kada se začula gromoglasna eksplozija u blizini. S kažiprstom uperenim prema gore, uzvikuje “Wawa!” (arapska riječ koju mala djeca koriste kada žele reći da ih nešto boli), piše Al Jazeera Balkans.
Sedmog jula Palestinci su se našli na udaru još jedne izraelske agresije. U 13 dana napada na Gazu ubijeno je više od 400 Palestinaca, većinom civila. Među nastradalima je najmanje 77 djece. Hiljade ljudi su ranjene, a preko 50.000 Palestinaca je raseljeno. Blizu 15.000 kuća je uništeno, ili s velikim oštećenjima. Deseci ribarskih brodića su spaljeni, uništeni ili djelomično oštećeni.
Glavni dotok vode za izbjeglički kamp Al-Shati u Gazi je bombardiran i oštećen, a polovina centara za ispumpavanje i prečišćavanje otpadnih voda više ne radi. Uništen je Dom za osobe s invaliditetom kojim je upravljala dobrotvorna organizacija, pri čemu su ubijene dvije žene, a bilo je i povrijeđenih. Vrtić je pogođen i oštećen.
Bolnica za rahabilitaciju se našla na meti. Kuću šefa policije Tayseera Al-Batsha pogodile su dvije izraelske bombe. On je zadobio teške povrede, a 17 članova porodice Al-Batsh je smrtno stradalo. Četvero djece se igralo na plaži kada ih je usred bijela dana gađala i usmrtila izraelska topovnjača. Ubijeno je još troje djece dok su se igrala na krovu kuće. Ovaj spisak se nastavlja u nedogled…
‘Gdje su moji vezeni radovi?’
Kao odgovor na izraelsku okupaciju i ilegalnu blokadu Pojasa Gaze (sa suučesništvom Egipta), haos na Zapadnoj obali, stalna kršenja ljudskih prava i hapšenja, pucanja na palestinske ribare i poljoprivrednike i česta bombardiranja Gaze – naoružane palestinske grupe ispalile su kišu raketa na izraelsku teritoriju. Sirene se oglašavaju u Jerusalemu, Sderotu, Tel Avivu, Isdoudu, Ber Sabi i ostalim područjima, nagnavši Izraelce u skloništa. Do sada su smrtno stradala dva civila i ubijeno je pet izraelskih vojnika u sukobu s palestinskim borcima.
Kasno poslijepodne 16. jula bombardirana je kuća mojih preminulih nane i dede – u kojoj žive četiri porodice i 12 ljudi u istočnoj Gazi. Moje amidže i rođaci nisu primili nikakav poziv, nikakvu poruku, ništa (nije da telefonski poziv sadržaja “bombardirat ćemo Vašu kuću” pomaže). Razdaljina između njihove i komšijine kuće manja je od metar. Nijedna raketa nije mogla biti ispaljena iz njihove kuće u Izrael. Pa ipak, izraelski “ciljani” napad ih je pogodio. Kada je pala prva granata, istrčali su iz kuće. Moji amidža i 70-godišnja amidžinica pretrpjeli su povrede, ali su nekim čudom preživjeli.
Beskućnici, u svakom smislu te riječi, sada su raspoređeni kod rodbine. Njihova kuća je u potpunosti uništena. Većina njihove imovine ostala je na ulici, koju posjećuju svako jutro ne bi li našli i iz smeća izvukli nešto što se još može koristiti. Supruga mog amidže, inženjer poljoprivrede i dugogodišnja zaljubljenica vezenja, sa žaljenjem ponavlja: “Kako nisam ponijela svoj vezene radove? Zašto sam izašla bez njih?”
Još traje sveti mjesec ramazan, vrijeme duhovnosti, razmišljanja i vjerske posvećenosti, kada se ljudi druže vani i u svom domu s porodicom i prijateljima. Pa ipak, ramazanska jutra i večeri više nisu ista. Većina radnih mjesta je zatvorena. Ljudi ne idu u školu ili na posao. Paze da ne izlaze vani često, iako se mnogi Palestinci i dalje usuđuju da izađu vani po hranu i na teravih-namaz (večernja molitva). Noću većina ljudi, osim medicinskog osoblja i novinara, ostaje unutra.
Torba za hitne slučajeve
Rat je užas. Rat je naša ranjivost i bespomoćnost. To je naša nesposobnost da zaštitimo porodicu i prijatelje. To je odlučivanje ne koji dio Gaze je sigurniji, već koji je manje opasan. To je spakirati lične dokumente, bocu vode, životnu ušteđevinu i mobitel s praznom baterijom i uspomene u jednu malu “torbu za hitne slučajeve” i zaboraviti je kada vam počnu granatirati kuću. Rat je nemati vremena da se oprostite od svog prozora, ili naljepnica na zidu, ili vezenog stolnjaka, ili rupe u vratima koju ste oduvijek mrzili. Rat je napustiti kuću bosonog. Rat je kada se vaša tuga prikazuje uživo na TV-u. Rat je poniženje. Rat je kajanje zbog stvari koje niste uradili. Rat su traumatizirana djeca i traumatizirani odrasli. Rat su slomljena srca i ožiljci koji ne zacjeljuju.
Rat je bolna nenadanost gubitka. Potrebna je minuta, ili možda čak manje od minute. Svjetiljka obasja čitav kraj oko “mete”, navodeći izraelske “Apache” ili F16 kroz tamni pojas. Užasavajući fijuk poprati projektil dok pogađa kuću. Vriska i tihi plač. Posljednja izjava vjere u Allaha i Njegovog poslanika. Posljedni izdisaj. Nebo je ponovo zasvijetlilo. Vani se čuje velika eksplozija. Dim zamagli kraj i zrak miriše na smrt. Plamen bukti. Eksplozija vam odjekuje u ušima. U nekoliko sekundi nečije uspomene su sahranjene pod krhotinama kuće. Nečiji najmiliji zauvijek su nestali.
Sada je 03.30 ujutro. Čujem treći prasak u samo nekoliko minuta kao podsjetnik na rat. Rat se budi na sehur eksplozijom, a ne alarmom. Lica su blijeda i hrana je bezukusna. Vrijeme je beznačajan pojam. Struje nema i nemam načina da provjerim da li su mi prijatelji živi. Moja nećakinja, još u suzama i prestrašena zvucima bombi, zijeva, a uspavljuju je vlastite suze. Ponovo palim radio i čujem da zapadnjački lideri iz udobnosti svojih domovina odlučno ističu pravo našeg tlačitelja da se “brani”, dok u isto vrijeme uskraćuju to pravo bespomoćnoj i opkoljenoj populaciji. Smijem se zbog ironije u cijeloj toj situaciji dok druga eksplozija tutnji u pozadini.