U ekskluzivnom intervjuu ova dama bh. odvjetništva je govorila o tome zašto bez obzira na svo svoje iskustvo nikada nije zauzela neku od ključnih pozicija u tužilaštvu ili na sudu:
„Nisam ni jednog trenutka to uradila. Ja sam bila sudija kada je sistem državni, društveni bio vrlo organizovan, kada je funkcionisao kako to treba da funkcioniše po zakonima i kada je ta profesija zaista bila cijenjena. Dugo sam radila na krivičnim predmetima, sedam godina na nižem sudu, na Općinskom tadašnjem sudu, sedam godina na Okružnom sudu, najteže krivične predmete, međutim, to je bila država i sistem koji je, po meni, pa skoro savršeno funkcionisao ako uporedite današnji sistem, i naravno, tada ste mogli raditi bez bojazni da ćete jako pogriješiti, da ćete ljudima učiniti nepravdu. Danas to nije tako. Nažalost, poslije rata došlo je do toga da je veliki broj ljudi obrazovanih, sposobnih dobrih pravnika napustio Bosnu i Hercegovinu ili prostor Balkana i da su njihovo mjesto zauzeli ljudi sa kojima bi meni bilo teško raditi. Ne želim da se precjenjujem, ali ni da se potcjenjujem. Ja sam navikla na jedan standard rada koji je bio u bivšoj Jugoslaviji i koji sam nastavila vani.“
Na pitanje urednice Sanele Prašović Gadžo kako bi ocijenila pravosuđe u Bosni i Hercegovini, gospođa Vidović je izrazila zabrinutost i dala nisku ocjenu:
„Vrlo teško pitanje. Ono je stvarno kritično. Predmeti stoje godinama, predmeti stoje neriješeni po dvadeset godina, nemam samo u vidu krivičnu oblast nego građansko-pravnu oblast. Imate u pitanju rješavanje osnovnih ljudskih prava, prava na imovinu, egzistencijalnih ljudskih problema, imate sporova koji traju po dvadesetčetiri godine. S druge strane, u krivičnim predmetima situacija ispolitiziranih istraga, optužnica je vrlo zabrinjavajuća. Ono što se čini i što dobro funkcioniše jesu žalbena vijeća i Vrhovnog suda i Državnog suda Bosne i Hercegovine i to je nešto što možda može dići ocjenu, ali veoma nisku ocjenu bih dala. Nešto između dva i tri. Ja sam vrlo zabrinuta. Samo pogledajte koliko predmeta traje godinama, kakve se sve amaterske greške u postupcima prave, u fazi istrage, kakva teška kršenja ljudskih prava koja onda, naravno, moraju rezultirati ukidanjem presude. U javnosti se stvara utisak da žalbena vijeća ukidaju mnogo predmeta pa su ona izložena kritici.“
Vasvija Vidović u emisiji Inteview20 se osvrnula i na to da je nekoliko puta i sama bila u situaciji da podnese prijavu zbog teških kršenjan ljudskih prava:
„Čak u situaciji kad Ustavni sud nađe da se radi o teškim kršenjima ljudskih prava, Sudsko tužilačko vijeće jednostavno odbija te prijave, veoma slabo radi, oni su dosta odgovorni za ovakvo stanje. Velike su kritike prema sudu. Ne. Predmet mora biti pripremljen da izdrži taj sudski proces, testove suda, jer ako predmet prođe takav kakav jest, sa neutemeljenim činjenicama, sa povredama postupka, postoji Ustavni sud, postoji sud u Strazburu i vidjeli ste šta se dešava onda, dolazi do pravih turbulencija i dolazi do ugroženosti opstanka rada čitavih institucija.“
Odvjetnica Vidović je prokomentirala i sve popularnija spektakularna hapšenja pred kamerama i ne tako spektakularna puštanja na slobodu i objasnila koja poruka stoji iza toga:
„To je poseban fenomen koji ja nisam vidjela nigdje. Ja ne samo da sam radila u Hagu, nego sam zastupala i na njemačkom sudu i na norveškom sudu. Nisam vidjela nigdje ovakav način postupanja. To je jedan nedozvoljen način baznog kršenja ljudskih prava. Ja to doživljavam na način i sigurna sam da je tako, političke strane, politički moćnici pokazuju nekim drugim strukturama i drugoj nekoj strani političkoj da su vrlo moćni i da će doživjeti takvu sudbinu. Uzmimo posljednji slučaj, zar je bilo potrebno onakvo spektakularno hapšenje u Bihaću Lipovače? Bilo je neukusno. To su ljudi koji bi došli na poziv suda, tužioca, na poziv ili na rješenje o određivanju pritvora. Kako god, nema razloga da se ljudi spektakularno hapse.“
Za specifičnu situaciju prepucavanja suda i tužilaštva u Bosni i Hercegovini odvjetnica Vidović odgovornim smatra tužilaštvo jer, kako kaže, oni ne pripreme dobro istragu i to nadomještaju bombastičnim i spektakularnim hapšenjima: “To je nešto što se nije sigurno radilo ni u vrijeme kad sam ja sudila, ja sam vodila istrage kao povremeno istražni sudija, dobivali smo potpuno formiran predmet u trenutku kad se čovjek uhapsi . Ne, oni ne pregledaju dokumente, hapse čovjeka i onda traže svjedoke i razgovoraju sa svjedocima, to je nešto nevjerovatno. Direktiva Savjeta Evrope morala je biti usvojena do konca 2012.godine, ona zabranjuje tako nešto, ona nalaže tužilaštvu i organima da prikupe sve dokaze i da ih prezentiraju osumnjičenom. Ne radi se samo o kršenju prava osumnjičenog nego takvi postupci omogućavaju tužilaštvu da upravo radi ovo što radi, umjesto da se bave svojim poslom, provode istrage i skupljaju dokaze na jedan zakonit način, oni svoj posao rade kroz javnost, kao da će mediji ili javnost suditi, a ne da će predmet konačno biti vraćen na sud.”