Brat i sestra, Marko i Marijana Stanković, djetinjstvo i dio mladosti proveli su u četiri zida, jer ih je majka držala zatvorene u kući u Požarevcu.
Zbog straha da će joj neko oteti sina i kćerku, godinama je svakodnevno stajala pored prozora i vrata pregrađenih daskama da ih s ulice niko ne vidi i da sami ne mogu da izađu.
Nakon njene smrti 2010. je cijeli slučaj otkriven, a Marko i Marijana su uspjeli vanredno da završe osnovnu školu.
Marko se rodio 1990, a dve godine kasnije Marijana. U međuvremenu otac odlazi od kuće, a majka daje otkaz da bi potpuno bila posvećena djeci. Zbog straha da će joj neko oteti sina i kćerku, krila je njihovo postojanje.
Odlazak u školu je bio zabranjen i niko nije smio da zna da postoje. Oboje su rođeni u kući, a majka je sama presjekla pupčanu vrpcu. Kad je došlo vrijeme za školu, komšijama je govorila da su na školovanju u Crnoj Gori. Djeci je pričala da ne smeju napolje jer će da ih ukradu i prodaju njihove organe.
“Kada sam imala 13 godina počela sam da grebem zid. Bila sam mala i nisam ni znala da ja to podsvesno želim da izađem napolje. Želela sam da imam drugaricu i da idem na matursko veče. Ja to nikada neću da imam. Kada se svega toga setim, tužna sam”, rekla je Marijana (24) za “Al Jazzeru”.
Marijani je najbolji i jedini drug bio brat. Učili su iz knjiga i novina za tinejdžere, a prozor u svijet bila im je televizija. Majka im je prijetila da ne smiju glasno da se smiju i pričaju da niko ne bi posumnjao da su oni tu.
“Skoro tri meseca sam živeo u šupi jer su stizali pozivi za vojsku, pa se ona plašila da vojna policija ne dođe i ne pretrese kuću. Sestra mi je donosila da jedem. Izlazili smo napolje sa njom kada bismo se “navodno” nakon šest meseci vratili za raspust iz Crne Gore. Tada smo lagali kako redovno idemo u školu”, priča Marko, čija je baka sve vreme znala za nedjela svoje kćerke, ali ju je bilo sramota da o tome govori.
Njihova majka uspjela je da prevari Centar za socijalni rad, iako se u Požarevcu pričalo o tome da su djeca zatvorena. Oni su slobodno vrijeme koristili da razvijaju svoje veštine, pa je Marko učio o informatici, a Marijana je crtala stripove. Oboje su naučili engleski, ali su osmislili i svoj jezik.
“Bilo nam je čudno kada smo nakon njene smrti prvi put izašli napolje. Krećete se bez ikakvih ograničenja”, priča Marko i dodaje da su i on i sestra jedva dobili dokumenta, jer nisu imali ni svjedočanstva, niti zdravstvene knjižice. Jedino od papira bio je dokaz o njihovom rođenju.
Nikome nije jasno kako je njihova majka uspijela sve da prevari i djecu zatvorene drži gotovo 20 godina. Međutim, njih dvoje su prije neki dan završili vanredno osnovnu školu, a Marijana namjerava da se upiše u srednju medicinsku školu i nauči njemački jezik.